Tekst i foto: Antun Lukšić
Šuma ili prašuma, pogriješili niste kakav god odgovor dali.
U neposrednoj blizini sela Novi Varoš, smještena je slavonska prašuma, prekrasan prirodni vrt hrasta lužnjaka i graba.
Naravno, ima u njoj razne divljači, srna, divljih svinja i da ne nabrajam dalje, ima svih vrsta životinja kao i u svim drugim šumama Slavonije.
Nisam bio sam, hodao sam u društvu Maria Pavičića mag. ing. agr. jer osim šumarskog gospodarstva i Javna ustanova Natura Slavonika vodi brigu o toj prašumi. Bila je s nama i ekipa koja snima dokumentarni film, imaju što i snimiti jer slavonske šume su čarobne.
Hodajući utabanom stazicom, jedan od njih je pitao:
– Ima li i medvjeda u šumi?
– Jedino ja, ovako neobrijan, ličim na medvjeda, mislim se u sebi.
Šuma Prašnik smatra se jedinim iskonskim ostatkom hrasta lužnjaka, ali nažalost sve ih je manje, uništava ih starost, kukci i trulež, guši ga grab. Ovaj najstariji još je u dobrom stanju, ali samo je pitanje vremena kada će i on postati samo još jedan oronuli starac i doživjeti sudbinu svojih prethodnika.
Vjerujem da se starije generacije sjećaju pripovijetke Josipa Kozarca „Slavonska šuma“. Pripovijetka govori baš o toj šumi, njenim stoljetnim hrastovima i dojmovima svakog onog tko ju posjeti. Inače, šuma se prožima na nekih pedeset hektara, a pošto je gospodarenje u njoj zabranjeno, svako stablo doživi svoju duboku starost i ostaje trajno u njoj.
Nekada davno, na ovim područjima su se prostirale nepregledne hrastove šume orijaških razmjera, pravo jedno bogatstvo, ali kroz tisuće godina ljudske aktivnosti, ti orijaši su nestali, zauvijek izgubljeni. U davna vremena, još prije kršćanstva, hrast je štovan kao sveto drvo, njegovo stablo bilo je posvećeno bogu Perunu, u hrastovim šumama zbrinjavali su stoku, kako bi ih sačuvali od bolesti i zla.
Danas je sve manje takvih oaza, uništila ih je prekomjerna i tisućljetna sječa, raznorazne bolesti i nebriga, uništila ih je sve veća odvojenost čovjeka od prirode i neznajući da time se odvajaju od samog sebe.
Jer dodir sa prirodom je dodir sa samim sobom, onim iskonskim bićem u tebi, ako to izgubiš, šta ti ostaje? – Ostaje ti tvoj vlastiti „ego“, najveći lažljivac, neprijatelj svega humanog i iskrenog što si imao, a sada više ne.
I zato, svakom putniku namjerniku koji se odluči doći na ovaj prostor, preporučam šumu Prašnik. Imat će što vidjeti, čuti pjev ptica, a ako bude tih i strpljiv, i sresti se s bogatom zajednicom prašume.
