Vražji prolaz – tjesnac gdje šapće stijena, huči voda i odzvanjaju stari strahovi
tekst i foto: Antun Lukšić
Kada zrak Gorskog kotara zamiriše na vlažnu mahovinu i borove iglice, a stijene šute teškim vremenom i vječnošću, tada znate da ste nadomak mjesta gdje se priroda više ne šali. Tamo gdje se stijene dodiruju, a voda ne pita za dozvolu dok reže put kroz srce kamena – tamo počinje Vražji prolaz.
Ne, ime mu nije slučajno dano. I nije ono plod puke fantazije. Ono je upozorenje. Ili možda – priznanje.
Kroz usko grlo divlje zemlje
Vražji prolaz – duboki kanjon skriven u šumama kod Skrada – prirodni je fenomen koji više izgleda kao pokora nego staza. Potok Jasle, tvrdoglav i strpljiv, kroz tisućljeća je izgrizao stijene do granice mogućeg, ostavivši za sobom pukotinu duboku i mračnu, gdje se sunce jedva provlači i gdje šuma samo nagađa što se unutra zbiva. Na pojedinim mjestima širina kanjona ne prelazi dva metra, a visoke stijene sa svake strane nadvijaju se poput starih čuvara, šutljivih i vječnih.
Dok hodate tom stazom, dok voda šumi ispod metalnih mostova i pod vašim nogama proklizava kamenje, osjećaj nelagode miješa se s divljenjem. Tu, usred tame i sjene, čovjek je samo gost. I to ne nužno dobrodošao.
Kad priroda nije bila sama – legende i narodne priče
Narod ovog kraja, naviknut na dugu zimu i guste šume koje šapuću i kad nema vjetra, oduvijek je znao: neka mjesta nisu za svakoga, niti za svaki čas. Vražji prolaz je jedno od njih.
Legenda o potjeranoj ljubavi govori o mladoj djevojci iz Skrada, Mariji, i pastiru iz Lokava, Janku. Njihova je ljubav bila zabranjena – on je bio siromašan, ona kći imućnog trgovca. Bježali su kroz šumu, želeći se domoći doline i novog života. Kad su stigli do Prolaza, stari je otac stigao s potjerom. U trenutku kada su se mladi zaručnici uhvatili za ruke i skočili u dubinu klanca, stijene su zagrmjele, voda se podigla, a zrak je zadrhtao. Legenda kaže da se tada sam vrag pojavio – ne da ih kazni, već da ih zaštiti. Jer, navodno, i sam je bio jednom odbijen ljubavnik. Otada se prolaz zove vražjim – ne jer vodi u pakao, već jer ga je pakao sačuvao od ljudske zlobe.
Druga legenda, starija, priča o vukodlaku, govori o mladiću koji je svakog punog mjeseca nestajao. Ljudi su šaptali da se skriva u klancu, da se tada pretvara u vuka i luta uskim stazama, zavijajući pod slapovima. Jedne zime, nakon što mu je majka umrla, mladić se više nije vratio. Iduće proljeće, stari planinari tvrde da su vidjeli sjenu nalik čovjeku kako sjedi na stijeni nad kanjonom, gledajući dolje u bezdan, dok mu vjetar mrsi kosu…
Najpoznatija narodna priča, međutim, vezana je uz špilju Muževa hišica, na kraju Vražjeg prolaza. Ime joj nije slučajno. Tijekom turskih provala, dok su vojske Sulejmanove carevine prodirale sve do hrvatskih šuma, muškarci iz okolnih sela vodili su žene i djecu duboko u šumu, do špilje koju su znali samo rijetki. Tu su, u hladu stijena i pod hukom vode, skrivali sve što su voljeli. I dok su Turci palili kuće i krali blago, u klancu je tinjao život. Ime špilje – Muževa hišica – sačuvano je kao uspomena na dane kad su muškarci bili štit, stijena i kuća.
Kao da vrijeme ne postoji
Hodajući kroz Vražji prolaz, stječe se dojam da vrijeme ima drugačiju gustoću. Zvuk vaših koraka upija se u stijenu, a šapat vode djeluje poput jezika starog svijeta. Ovdje se osjeća nešto drevno, nešto predjezično, kao da sama zemlja nešto pokušava reći. No ne šapće svakome – samo onima koji znaju slušati.
U zraku vlada stalna vlažnost. Mahovina je gusta, utonula u kamen, i svjetlo se lomi u kapima što padaju sa stijena. Tada shvatite: ovo nije samo prirodni fenomen. Ovo je ritual, procesija kroz prošlost, kroz legende i strahove koji su oblikovali ljude jednako kao stijene.
Poezija kamena i vode
Ako zatvorite oči dok stojite na sredini prolaza, voda će vam pjevati pjesmu stariju od jezika. A kada ih ponovno otvorite, pogledat ćete oko sebe i vidjeti ono što su vidjeli i tisuće prije vas – ne samo kamen i vodu, već priču. Prizor koji kao da govori: “Ne zaboravi. Ne zaboravi da si gost. Ne zaboravi da si hodao stazom koju ni vrag nije lako stvorio.”
Epilog
Vražji prolaz je surov, sirov i divlji – ali to nije njegova slabost, već snaga. On nije za svakoga, jer zahtijeva poštovanje. Ne prema prirodi, ne prema opasnosti, već prema onome što ne možemo objasniti.
I zato, kad sljedeći put zakoračite kroz njegov ulaz, ne zaboravite se nakratko zaustaviti. Možda ćete čuti korake iz prošlosti. Ili šapat stijene. Ili – ako imate sreće – vlastiti strah kako se smije u dubini.
Jer Vražji prolaz ne govori svakome – ali svakoga promijeni.
