Monolozi na terasi
piše: Mirela Marasović
Nešto me inspirirao ovaj trenutak na terasi, pa mi misli kružile… dugo i u borbi: pisati ili ne – nisam dugo – pa mi sve nešto teško ustati, otići po laptop, naći utičnicu, uključiti ga, ustanoviti da mu treba update, vremena… traba, treba, treba… A ništa mi zapravo ne treba osim slobode umu, slobode kreativnosti koju poždere svakodnevica i obaveze.
Nekad je pisanje bilo poput terapije, ispušni ventil, stabilizator. A sad je nešto što sam nekad znala, što je bilo umijeće… pretočiti misli u riječi i riječi u slike… žive slike.
I u ovom trenutku kad sam razmišljala o pisanju imala sam određenu sliku u glavi… razmišljala sam o ženi koja je ostvarena. Ima sve.
Rekla bi Colonija: Stan, diplomu, cipele…
Dodala bih: djecu, brak, karijeru, auto…
Ima sve.
Zahvalna.
Zahvalna na svemu.
A ima i neumornu volju za životom… potvrđenu… par puta… neukrotiv izvor energije, snage i volje.
Kao što rekoh… volim ovaj aorist… ima sve i sve može i ništa nije teško, sve ide i ništa ne staje!
Koliko samo takvih žena ima? Koliko ih znam, da se bliže svojim četrdesetima, a da nešto u njih pukne kao grom iz vedra neba i odluče, da je baš sada upravo trenutak kad ili mijenjaju sve iz temelja ili mijenjaju jednostavno postavke u glavi i otkrivaju nove svemire u sebi.
Pala mi je i Vedrana Rudan na pamet i njen brutalni izražaj u opisima odnosa društva, odnosa između muškarca i žena, njen odnos prema seksualnosti… trezvena, otvorena, direktna, možda nekima i vulgarna, provokativna… svi su nešto sveti i dragi i savršeni prema vani… ali koliko nas ima koji vodimo duple živote?
Postojimo na više razina u paralelnim stvarnostima, živimo istodobno u različitim realnostima.
Svjesno biram množinu i ubrajam i sebe… jer ne bih rekla da na klasičan način živim životom kakvog netko od mene očekuje!
I zapravo – uopće me, već odavno, nije ni briga što netko očekuje.
Tuđa očekivanja – tuđe zamisli – tuđe ideje – one postanu nebitne, nevažne kad postaneš svjesna sebe.
Uvijek te je netko definirao, oblikovao, formirao na sliku nekoga ili nečega što je određeno društvenim uređenjem, normama, vrijednostima, društvenim ulogama i socijalnim čimbenicima.
Shvatiš surovo da si zapravo nadišla i sva ta šugava očekivanja, odgojne mjere kazne i poticaja… i ostaje zapravo samo jedno jedino pitanje:
Što sad?!
Pa nemoguće da je to sad to.
I da je to što jest, zapravo sve što imaš!
Tvoj svijet koji si proteklih četrdeset godina gradila, kreirala, stvarala… je li moguće da se ipak osjeća kao krletka… krletka u koju si zatočila sve svoje neostvarene snove ili one koje si ostavila za nekad poslije, u koju si možda nesvjesno ostavila i svoje zatomljeno, divlje biće… svoja predivna, bijela i pernata krila.
I da ne znam koliko ti je prekrasna i šarena, mukom, trudom, tugom i radošću sagrađena… ona, draga moja, ipak je na kraju dana krletka…i možemo to svesti i na onaj tihi glas koji ti govori:
Kako samo možeš! Sve je ok! Imaš sve! Budi zadovoljna! Ne budi nezahvalna! Ne budi licemjerna! Ne budi glupa…
Ali mila, nije to jedini glas koji čuješ… kad je na momente, na sekunde tiho oko tebe, kad se sve smiri u kući, kad sve odradiš… kad nitko ništa više ne treba od tebe…
Nije, mila.
Ima tu još jedan, zar ne?
…jedan visoki, mračni, uzbudljivi, nepoznati, duboki i stari glas…
Što je s njim? Što hoće? Što budi u tebi? Što izaziva?
Dobro je ljudi… čujem sve vjernike ovog svijeta: Đavo te kljuca… i osmijeh mi je od uha do uha…
Jer nikad nisam bila više povezana sa sobom nego u ovim proteklim momentima, u uvom trenutku sada.
Nikad bliže ovoj nekoj svjetlosti u sebi koja je sve blještavija, a sve jasnija… oslobađajuća.
Ni jednu godinu proteklu ne bih mijenjala… ni jedan događaj promijenila… nikad više ne bih htjela biti netko drugi ili nešto drugo osim ovo što sam upravo sada.
Svoja.
Svjesna sebe.
Zadovoljna.
Slobodna.
Neovisna.
Živa.
I sve češće čujem ovaj drugi glas… sve češće mu dajem prostora… sve ga jasnije razaznajem… spremnije prihvaćam…
Poziv na slobodu?
Dozvolu… onu koju si cijeli svoj život tražila od nekoga ili bila primorana tražiti?
Tko smo zapravo onda kada društvo i okolina nema više zahtjeva ili planova za tebe?
Tko si sada kad si svoja?
Šta ti treba da bi nahranila sve te podijeljene dijelove sebe?
One koji su došli na red… a nikada prije nisu imali dozvolu, dopuštenje biti prisutni?
I tko ćeš biti draga moja kad dozvoliš sebi da svi ti do sad nevidljivi dijelovi tebe srastu u zdravu i predivnu, jedinstvenu cjelinu?
I što mila moja kad shvatiš, da si ti baš ona osoba, za kojom cijeli svoj život tragaš…
Što onda?
…osim što si tada već postala i baka!? 🙂