piše: Mirela Bajlović Marasović
Sjedim jutros za kuhinjskim stolom, jedno mi, moje najstarije dijete u školi, drugo, moje najmlađe, je u vrtiću.
Na posao mi se danas ne žuri. Puno sam sati ovaj tjedan provela na poslu…
Imala sam prošli tjedan par dana slobodno… četvrtak kazalište, petak uz knjigu i čašu bijelog vina… blagi miris jorgovana iz uljne lampe i utješna, mirna i duši često potrebna tišina…
Volim te momente tišine i samoće… volim… nisu neprijatni, nisu glasni, nisu mračni i tamni… Topli su, obaviju me nježno u meku deku i griju moju – od tuđe patnje, brige, muke i jada – pomalo nazeblu unutrašnjost… Subotu i nedjelju smo proveli svi zajedno uz puno smijeha i veselja…šareno i najšarenije…u znaku Prve svete Pričesti…lijepa je to cijelina bila, ti moji slobodni dani…
Ponedjeljak mi nije teško pao…četiri ugovorena termina, s klientima s kojima radim duže od godinu dana, mila su to lica… i puno me je snage, izdržljivosti i vjere stajalo, doći do te razine povjerenja i povezanosti da na pitanje:
– Jana, želiš li mi ispričati sto si radila ovih proteklih dana dok me nije bilo?
Jana je u međuvremenu napunila 20 godina…
Dobijem iskren, direktan i koncizan odgovor… moja Jana udahnu pa poče pričati… i dok priča i gestikulira, dok se smije i opisuje, prevrće očima… i dok joj se živopisno mijenjaju ekspresije, mladog, nekada prije godinu dana pomalo garavog, tmurnog i odbojnog lica… meni naviru sjećanja…
Janu, čiji život liči na slike strave i užasa crne kronike… migrantskog porijekla, nasilna, od alkohola oboljelog oca… život ju je tjerao na bijeg iz jedne sigurne kuće u druge. Nju, njezinu mlađu braću, sestre i majku.
Petero je djece u toj obitelji… petero je djece gledalo kako majka biva pretučena iz dana u dan, preumorna za otpor, labilna i slomljena izlagala je kako sebe tako i svoju djecu tom permanentnom strahu i osjećaju da si bezvrijedan. U stranoj zemlji, bez poznavanja jezika i običaja, drugačija, s modricama na licu i maramom oko glave… ta je tužna žena s petero djece u sistemu koji je socijalo osviješten bila godinam prepuštena na milost i nemilost, psihičkom i fizičkom maltretiranju…
Dakle, Janu – u ovoj priči sam joj dala ime Jana, mislim da bi značenje korijena tog starohebrejskog imena „yohanan“ – „u milosti Božijoj“ jako precizno opisalo tu mladu djevojku.
Jana ima tamnu gustu kosu, tamnosmeđe, skoro crne oči, uvijek na oprezu, uvijek jednom nogom na pragu… spremna na bijeg, spremna na borbu, spremna na preživljavanje.
Ne pretjerujem u ovom opisu, teško da bi i mogla pretjerati kod takve jedne biografije.
Sa 16 godina je pobjegla od kuće, zanat nije završila, otac joj je našao 25 godina starijeg supruga… kako bi se spasila, pobjegla je od kuće…
Završila je na ulici, kao beskućnica, bez novaca, bez zaštite… nista nije imala… osim sebe i zidina godinama građenim kako bi preživjela.
U sistemu socijalne službe za djecu i mlade nema mjesta takvima kao što je Jana. Janin dosje je krašen opisima poput: nesnosiva u sistemu, kriminalna, nesnošljiva, agresivna, laže, krade, manipulira, drogira se, pije, galami, bez distance, bez granice…sve je instance službe prošla…nigdje se nije pronašla…
Interesantno je kako se uvijek zapravo prvo kazni nositelj simptoma, a uzrok istog ostaje uvijek nedostižan…
Dosje sam u ruke dobila s riječima:
– Vidite je li se što da spasiti, ali mislimo da nema smisla, ali pokušajte… stegne me nešto u plućima pri takvim izjavama… Sve smo probali, ne ide, odustanu od svega…
Javi mi se nešto poput nagona nešto što je jače od mene i skoro uvijek se čujem kako na razne ljubazne, većinom ne ljubazne načine izgovaram jednu te istu rečenicu…
Tko Vam je rekao da Vi trebate ili smijete odustati od njih? Tko si da bi mogao nekoga s dvadeset godina proglasiti izgubljenim?
Ne vole oni sa mnom puno raspravljati, u mene dirati… dobijem dosje pročitam… šutnem u ladicu i krenem u potragu…
Našla sam je u domu za beskućnike, nije bila sve ovo iz opisa gore… ne volim greškama i manama orijentiranu dokumentaciju, ne volim gledati svoje kliente kao slučajeve, nastojim ih gledati kao ljude… nije bila ništa od ovog gore navedenog, ali je bila umorna, gladna, iscrpljena, oprezna, indirektna u svim odgovorima i teško mi je padalo otpočeti bilo kakav razgovor s njom jer ta djevojka nije htjela imati ni skim posla…
Dugo sam pokušvala doprijeti do nje, dugo ju obilazila, dugo i uporno, često sam poželjela odustati… ali nisam, jače je od mene… iz dana u dan sam odlazila tamo… slušala bahate, hladne, uvredljive – ukoliko ih doživiš osobno, a ne kao samoobranu…izjave poput :
– Stara moja, ti mora da si pukla! Jesi l glupa?! Koliko puta ti trebam reći da neću tvoju pomoć i da me pustiš na miru! Ja ne želim ničiju pomoć, shvati to i neću ni da mi dolaziš! Odjebi!
Mjesecima je to tako funkcioniralo… svaki put iznova ja sam ju tražila, pronalazila, pozdravljala, sjela do nje, izvadila cigare, pružila jednu njoj, sebi pripalila drugu… mjesecima je taj ritual trajao, sve dok nije postao prirodan… sve dok me jednog dana nije upitala:
– Stari! Gdje si jučer bila? Danas je četvrtak, zar nije tvoj dan srijeda?!
Ne znam jesam li se ja prva nasmijala ili ona… samo znam da je od tada uvijek stajala vani ispred doma i čekala me, srijedom… uvijek u 10 sati… a osjećaj i ono što ja dobijem za uzvrat… to je ono zbog čega ja ne odustajem od nikoga… Nema pohvale koja niti blizu može izazvati tu milinu…
Toliko sam u ponedjeljak odlutala mislima… da nisam ni primjetila da je prestala pričati… posmatrala me je dok sam se ja smijuljila na prisjećanja tih naših početaka
-Stari! Što je s tobom? Sjediš tu kao da si šmrkala!!! Našalila se je i zaključila na brzinu kako je ja garant ni kurca nisam slušala…pa je prevrtala očima dok sam ponavljala najvažnije što je pričala… Stari! Rekla sam ti, nisi ti normalna!…pa mi je odlučno prišla, čvrsto me zagrlila… pa odlučila: dobro je sad Mirela!, pusti me, moram ići 🙂
Žuri, počinje joj smjena…
Jana je, nakon što je odradila u šubu 200 sati dobrotvornog rada…dobila ponudu za posao i radi već mjesec i pol dana, dobila je ugovor na šest mjeseci…
Kadkad – kad joj strašno idem na živce, kad pobacam svu travurinu koju nađem dok je čekam…. iznervirano me upita:
Znaš li ti luđakinjo jedna koja je razlika između pitbulla i socijalnog radnika?!
– Pitbull kad tad pusti dijete, ali socijalni radnik ne!