SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Tih prvih nekoliko mjeseci mi se činilo kao da nikada ne ću pripadati sredini u kojoj smo se nalazili …nekako onako za pravo nikad ni nisam. Bila sam tu …bili smo …išla redovno u školu, izvršavala sve obveze i dužnosti, nastojala biti ne samo tijelom prisutna nego i dušom, ali sve je to bilo nekako polovično i lišeno one životne radosti, strasti i veselja. Rijetki su bili momenti kad bih na tren zaboravila da nisam svojom voljom u tom gradu.
Ni činjenica da moji nisu mogli pronaći nikakve vrste posla nisu olakšavali cijelu zbrku zvanu život. Novaca što smo imali …to se topilo kao kockica leda na plus četrdeset. Živjeli u Plaškom, kupili kuću u Ogulinu, kupili materijal za obnovu kuće, hranili se, plaćali režije, a sve to od kao neke ušteđevine …i došao trenutak da se jednostavno nema.
A posla nigdje. Upoznali se i sa institucijom Zavod za zapošljavanje, trate tamo Bogu dane, shvatili da od njega apsolutno nema nikakve koristi, a mi nikakvih prava jer smo povratnici, a moramo ispuniti milijun uvjeta koje skoro pa nije moguće ispuniti …i što sad?!
U „prekoogradnim“ razgovorima sa našim susjedom, ovim lijevim, on je Hrvat …onaj s desna je Rom …čujemo po prvi put za frazu „za sve ti treba veza, pogotovo za posao“.
-Što veza, koja veza?!
-Veze, vezice, preko špage …i dalje ne razumijemo kao da smo pali s kruške u najgorem slučaju kao da smo mutavi, a susjed već pomalo iritiran našom zatucanošću …ništa ne znamo …objašnjava kako „moraš platit kako bi dobio posao“.
Klimamo kao da smo sve shvatili, a zapravo nam ništa nije jasno …ne pitamo više ništa …mozgamo kako dalje, kako do posla. Mi u školi, a mama i tata se polako počeli opskrbljivati …prvo s kokošima, četiri tuke, pa dvoje praščića, zatim i dvije ovce …ima zemlje uz kuću.
Kaže moja Sana jedno jutro dok kroz prozor promatra mamu i tatu kako ovce puštaju na livadu:
-Mirela, zaključila sam da ljudi bez posla brzo polude…kao mama i tata… pa počnu nabavljati svakakve životinje! Glume farmere!
Ne odgovaram joj ništa, od svega mi je muka, muka i od ovaca i kokoši i svinja i svega jer ne prepoznajem to dvoje ljudi koji izgledaju kao naši roditelji. Nemam problem niti s jednom živadi ovog svijeta niti s ljudima koji se bave poljoprivredom ili uzgojem bilo kakve vrste jestive životinje, samo se ne snalazim s novim konturama naših života …tuđih života …svjesna sam…smo …da ne mogu drugačije nego baš ovako, ne preostaje im ništa drugi i što je najgore, NE ŽALE SE.
A ja bih da se žale, da negoduju i kukaju …možda iz vlastitih pobuda …jer ja sam htjela na sav glas negodovati, kukati i žaliti se …ali nisam imala srca, jer ni oni se ne žale, a njima je gore …oni sve to snose na svojim leđim.
Kako sam tada mrzila tu njihovu snagu i upornost s kojom su se svako jutro budili i tjerali iz šupljeg u prazno i na taj način davali do znanja da nema druge, nego pojest govno koje si zagrizao pa makar ga zagrizao i prisilom!
Dođu nas upoznat ljudi iz sela, opet se proteže tema „plati pa ćeš raditi“, „spremi kuvertu“ i slušam tatine famozne argumente: Dobro, tko je ovdje lud?! Da ja imam para, kao što vi mislite da imam, zašto bih uopće tražio posao i to još za njega platio da bi taj za kojeg radim, mene zaposlio, pa mi zatim davao plaću???
Nema logike, a ma bolan nikakve! Svi si misle …ma jebi ti tu svoju logiku, nema od nje ništa! Plati pa se rugaj!!!...
Zvoni jedno jutro telefon …nevjerojatno, ali Zavod za zapošljavanje …traži se gospodin Josip. Traže kranistu …znaju da on to nije, ali ići će na školovanje pa može počet raditi.
Tata sav sretan, smije se oko glave, veseo, mama isto …početna plaća 1500 kn, plaćaju obuku …nije puno, ali bitno da se radi. Tako smo naučili prijašnjih godina …trud se isplati, ljudi cijene rad pa ga nagrade.
Još jedna zabluda koju smo donijeli sa sobom. Nedugo nakon toga krenu tata na obuku i prekvalifikaciju …to je bila prva, a sad ih sveukupno ima 6 uz svoj zanat. Prošao liječnički, obuku te položio ispite za upravljanje kranom …počeo raditi …došlo vrijeme plaće.
Svi dobili plaću …tatine nema…
-Oprostite, nisam dobio plaću.!
-Kakvu plaću?!
-Pa ovu za koju sam radio cijeli mjesec!
-Aha, pa mi smo platili s njom Vaš liječnički i pola obuke!
-Što?!
-Pa to mi uvijek tako!
Dođe tata kući, sjeban do daske …ništa ne govori, mama šutnju prevodi u glavi i vadi opet jaja za ručak. Bogu hvala barem ima kokoša.
Sljedeći mjesec dobije obavijest da firma ima puno ugovorenih poslova, kao …bit će terenskog rada pa će im se plaća povećati. Opet veselje …
Prođe i ovaj radni mjesec …fond sati …hiljadu odrađenih, hiljadu i dvjesto prekovremenih …
Dođe plaća.
Stigne na račun …1500 kn.
Tati ništa jasno …mrak mu pao na oči …bjesni …pred kućom staje auto iz Ingradnje Ogulin …izlazi poslovođa i nosi bijelu kuvertu …pita tata da što je to?
-Pa ostatak plaće…
-Kakav ostatak?! Zašto u kuverti? Nikad u životu nisam dobio pola plaće u kuverti?! Čemu tekući račun??? Gdje je platna lista, kako se to poklapa s njom?! …pita tata!
-To se tako radi u Hrvatskoj! …bio je odgovor!
U kuverti…1000 kn!
Tati pune oči suza, ne zbog para, nego zbog jada i načina i svega …i tako je blizu tome da se KONAČNO žali, da kuka i negoduje …a ja po prvi put molim Boga da ne zucne jer inače ćemo se svi raspasti kao kula od karata.
I prehoda on svoj jad sam sa sobom i nastavi iz dana u dan …u različitim firmama i s različitim plaćama …ali i dan danas je tu bijela kuverta u kojoj prima ostatke plaće …i ona ga pojede i ona će ga stjerat u grob …a nitko joj ne staje na kraj …a država u kurcu.
Sanader je ublažio stvar, pa rekao …u banani…
I žali se tata susjedu s lijeva …on je Hrvat …i kaže susjed na to:
-To ti je tako i gotovo!!!
I žali se tata susjedu s desna …naš Pavo je Rom …i kaže Cigan Pavo:
-Brat moj, sve je to mafija, kradu državu, kradu tebe, mene, sve nas, a država ništa… jer brate i ona krade jebo je ti!!! Ali nemoj sebe žderat, nema vajde, vjeruj ciganu!