Dragan Gortan
jednom, kad me tu ne bude više
kad u okna tvog stana
udare prve jesenje kiše,
a ti osjetiš se ranjiva i sama
pozovi me… tiho… u sebi
i sačekaj, da kao male svijeće
večer upali zvijezde prve
moja je duša golub što slijeće
na tvoj prozor po krušne mrve
tu sam, da ti gugućem pjesme
pjesme koje ne izgovorih nikom
pjesme od zatomljenih riječi
koje bih sad vikao krikom… da mogu
zato prepoznaj me, gladna sam ptica
pod zvijezdama što plamte gore visoko
dok zadnje kapi kiše čine obris mog lica
ljubavi… sve bih ti suze vratio u oko… da mogu
ne tuguj i shvati, ja nisam otišao nikud
u svim me stvarima ima
potraži me u pjesmama mojim
ja sam ti sav u njima
———————————————–
(”Utjeha zvijezde”, Matica hrvatska, 2011.)