Sven Adam Ewin
izlaziš iz toplog kreveta
pališ petrolejku
gledaš na vekericu
dva su po ponoći
žena se budi
ti spavaj
kažeš ženi
a ti ideš u staju
kobila se ždrijebi
u prolazu
vjetar ti gasi fenjer
ti dižeš cilindar
vadiš fajerzag
pališ ponovo
kiša šiba ukoso
ti se zaklanjaš u vežu
vjetar ti opet gasi fenjer
nisi dobro spustio staklo
opet vadiš fajercag krešeš… neće
pališ šibicu vjetar ti gasi
pališ
gasi
pališ
vjetar ti gasi
čuješ kobilu kako stenje
mlado je već napola izašlo
pališ opet
vjetar ti gasi
odjedamput kroz vitla omazana blatom
čuješ radosno rzanje kobile oždribila se!
u mraku nitko ne vidi tvoj osmijeh
od uha do uha
otkud on?
sad ti treba svjetlo
baš ti treba
ponovo pališ šibicu
kiša ti gasi
ne vrijedi
ljut si
ništa ne vidiš
psuješ kao kočijaš
moraš jer ne možeš drukčije
kočijaš si oče moj
rođeni kočijaš kobila brižno rže
ostavljaš fenjer u lokvi vode
ulaziš u mrak staje
umjesto očima sve gledaš kožom čela i jagodicom prstiju
ja te pratim mišlju evo sad ćeš kleknuti i istrljati ždrijebe slamom
a onda majku pomilovati dlanom po uzdrhtalim nozdrvama
sve će biti u redu mila reći ćeš joj
proljeće stiže
na tvoju sreću
tu glupost koju ćeš izreći nitko neće čuti
ti to ne bi preživio
tu iznenadnu nježnost