ČOVJEK SNUJE…

PEPELJUGE NAŠIH DANA 5.

piše: Stjepan Poljaković

U dosadašnjim člancima sam uglavnom pisao o nama njegovateljima, našim problemima, osjećajima i doživljajima na poslu.
Ovaj puta ću pokušati ući pod kožu i u cipele onoga tko nas angažira da njegujemo nekog njegovog. Želja mi je da o svemu razmišljamo iz svih uglova.

Svi smo mi naše domove izgrađivali maštajući da će to biti oaza mira i spokoja za nas i one koje primimo kao gosta, sustanara. Negdje u mašti vidjeli smo se u fotelji kraj prozora, s nogama na tabureu, guštamo u zasluženim plodovima uloženoga truda. Naša kućica, naša slobodica, naša privatnost i intima skrivene iza zavjesa i vrata.

Onda se dogodi ono što nitko ne želi, netko od naših se razbolio.

Umjesto u bračnom krevetu, za stolom u vrtu ili na zajedničkom putovanju s vama, vrijeme provodi u medicinskom krevetu, na madracu uključenom u struju ne bi li ga zaštitili od rana na koži.

Nekada zdravi i svuda prisutni Majka, Otac, Suprug, Supruga …bivaju osuđeni na četiri zida, u nekim sretnijim slučajevima izvede ih se u vrt, šetnje uz pratnju, s hodalicom ili u invalidskim kolicima…

Proces prihvaćanja nečije bolesti je je kompleksan, slojevit, odvija se u često bolnim fazama.

U mnogome ovisi i o tome koliko je bolesnik spreman prihvatiti činjenicu da je bolestan i da treba tuđu pomoć.

Ne jednom dalo se primijetiti kako se obitelj teško miri sa stanjem bolesnoga jer su navikli da im dotični bude oslonac. Negdje u podsvijesti za vas je onaj stari i vi pošto poto želite da ga spasite od odumiranja forsiranjem da ga se smješta u kolica ma koliko se on tome opirao.

Bolesnici i obitelj se često stide stanja u koje su zapali, još je veći stid i strah prisutan kada shvate da bez tuđe pomoći ne mogu skoro pa ništa.

Reputacija u društvu ne dozvoljava mnogima da na bolest gledaju zdravom logikom i razumom, kao nešto što je na žalost prirodno i gotovo normalno. Isto tako je normalno poduzeti sve što je do nas, da se bolest bolesnome olakša.

Ponosni i nerijetko sebični ljudi, spoznaju o tome da trebaju pomoć prihvaćaju još teže, a takvih ima možda više nego što smo u stanju vidjeti i upoznati.

Ugledna kuća s domaćinom koji je bio glavni, nekada  imao mjesto u pročelju stola, prisiljena je pod svoj krov primiti nekoga tko će toga istog gazdu hraniti u njegovoj sobi jer gazda svojim ponašanjem  “kvari” idilu obiteljskog okupljanja.

Ima nekoliko razloga zbog kojih obitelj ne želi smjestiti nemoćnog ili bolesnog člana u dom.

Dom je skup. Dotični tvrdoglavo odbija biti smješten u dom. Što bi rekli susjedi, familija, sredina u kojoj žive kada bi se dotične smjestilo u dom? I na kraju, vrlo česti razlog je ljubav i zahvalnost za sve do tada dobiveno. Spoznaja da bi u domu bio sam, na milost i nemilost osoblja kojeg u domovima uvijek manjka.

Ne ostaje drugo, nego pronaći osobe koje su spremne biti na usluzi 24 sata, živjeti pod krovom s bolesnikom i u svemu mu biti posvećene.

Na zapadu taj posao rade Betreuerke i Betreueri. Namjerno koristim njemački izraz jer velika većina 24-satnih njegovatelja s naših meridijana odlazi raditi u Austriju, Njemačku i Italiju, zapravo dio Italije u kojem se govori njemački.

Oni osjetljivoga uha i oka primijetit će da Betreuer prevedeno s njemačkoga ne znači njegovatelj nego skrbnik a oni malo upućeniji znaju da svoje klijente ne bi trebali oslovljavati s riječju pacijent nego klijent.

Takva osoba dolazi živjeti u, na početku spomenuti dom, životni prostor bolesnoga.

Zapravo, neželjena i neplanirana osoba postaje prijeko neophodna.

Tu nastaje zaplet.

Koliko hrabrosti treba da se u skrovitost vašega doma primi nepoznata osoba iz tuđine? Koliko hrabrosti treba da se kroz vrijeme pred nepoznatim ispričaju biografije a u njima nerijetko i one dijelove što bi htjeli zaboraviti, izbrisati iz sjećanja, sakriti pred drugima.

Jedna soba u stanu ili kući više nije vaša. To je privremeni stan njegovatelja. Kakav je osjećaj znati da u jednom od vaših kreveta, na vašoj krevetnini spava netko nepoznat kome ste povjerili svoga člana obitelji?

Znači, traži se strankinja, niti se znate niti je iz vaše zemlje, niti iz vaše kulture. Ako imate sreću dotična ima iskustva u poslu i pozna vašu kuhinju, običaje.

Ako nemate, dolazi netko tko se preko noći mora navići na drugačije uređaje, drugačije navike, drugačiji jelovnik.

Ako njegovatelj ima sreće naići će na obitelj koja razumije jazove i izazove, ako obitelj ima sreće njegovatelj će se brzo uklopiti i u hodu savladati i usvojiti navike i običaje. Uvijek postoji izlaz, makar kroz izlazna vrata doma dotičnoga…

Za sve bi bilo dobro da shvate da su negdje u istoj ravni. Iako obitelj plaća uslugu trebalo bi joj biti u interesu imati zadovoljnog njegovatelja, dati mu priliku da se među njima osjeća kao u svom domu. Njegovatelj bi trebao shvatiti da obitelj nije bankomat nego da su mu partneri, suradnici, na stanovit način stradalnici, netko tko je pogođen bolešću bližnjega, a nitko razuman i iole savjestan ne bi nečiju bolest trebao iskorištavati.

Ono što njegovatelji često ne vide su rasprave i borbe, prepucavanja unutar obitelji. Novonastale situacije izvlače na površinu kosture iz prošlosti koji mogu utjecati na harmoniju sadašnjosti. Kemija, tako mi nazivamo prepoznavanje i prihvaćanje na relaciji obitelj-njegovatelj; nju ne možemo smiksati, skuhati, uvježbati.

Najčešće se događa sama od sebe a bez nje niti jedna suradnja nije opuštena ni ugodna.

Šanse da sve sjedne kako treba su 50-50% a o tome ovisi i vaša rasterećenost, zdravlje klijenta i zadovoljstvo njegovatelja. Šanse da od prve nađete par njegovatelja koji će duže vrijeme ostati raditi u turnusima je isto tako 50-50% ako ne i manji. Isto se odnosi na njihov međusobni odnos koji se vas zapravo  ne tiče a može se reflektirati na harmoniju u kući.

Često se događa da vas njegovatelj napusti jer niste u mogućnosti platiti onoliko koliko on misli da vrijedi ili jednostavno dobiva mogućnost raditi s nekim manje zahtjevnim klijentom. Nemoćni ste pred argumentima zdravog razuma a žao vam svima.

Htjeli priznati ili ne, ako želimo raditi u 24-satnoj skrbi osuđeni smo na obitelji koliko i oni na nas. Ma kako mi to okretali  i iz kojeg god kuta gledali, u sličnoj smo kaši, s time, usudim se reći, da u jednom imamo prednost. Mi uvijek imamo mogućnost izabrati drugu obitelj za rad a oni su i dalje osuđeni na sebe jer, kako znamo, rodbinu ne možeš birati.

4.4 5 votes
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
1 Comment
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Olga Kolarić
Olga Kolarić
11 months ago

Poštovani kolega, uvijek s velikim užitkom čitam svaku Vaš članak pa tako i ovaj. Potpisujem svaku Vašu riječ, osim onog navoda, da su domovi za starije i nemoćne osobe skupi, budući da se po tom pitanju zadnjih nekoliko godina štošta promijenilo. Klijent doma ima pravo na smještaj u dom , a da pritom ne treba ništa dodatno plaćati, osim dati svoje mirovine, a i od toga mu ostane 20%džeparca za vlastite potrebe. Druga stvar je, što oboljela osoba ima bolju (bar po meni) uslugu u angažiranju njegovatelja (skrbnika) u 24-satnoj skrbi. Lp.i pišite i dalje! 👍🏻🍀