Priča prva.
piše: Stjepan Poljaković
Mjesto radnje: Kraljevstvo nebesko.
Vrijeme radnje: Jednom u vječnosti.
Jednoga dana pasionirani fotograf nastojao je fotografirati zalazak sunca nad Rajskim livadama. Začuo je topot konja iza sebe i izmaknuo se u trenutku kada je kraj njega projurio konj s jahačem u sedlu. Dotični je pritegao uzde, okrenuo se i htio se uvjeriti da se fotografu ništa nije dogodilo.
Imajte na umu da smo u raju i da se nisu dogodile one zemaljske scene i dijalog tipa: „Gdje gledaš majmune!? Ili: “Kuda juriš sivonjo!?“
Dakle, jahač je upitao dotičnoga je li sve u redu a ovaj iz topa upita: „Štajerac?“
Tako je započeo razgovor. Jahač je vodio konja za uzde a fotograf je na rame stavio stalak za fotoaparat. Krenuše putem i odjednom su začuli pjevanje iz krošnje jednog drveta. Prepoznali su i jezik i dijalekt. “Kao da smo doma”, pomisliše i krenuše u smjeru odakle je dolazio glas.
U krošnji jedne kruške sjedila je žena u narodnoj nošnji svoga kraja. U rukama goblen a na stolu do nje vrč vode. Digla je na trenutak pogled od rada začuvši topot kopita. Prestala je pjevati kad je vidjela da joj prolaznici prilaze.
Fotograf ju je pozdravio i ovaj put je ona ispalila: „Tirolac?“ Fotograf se nasmijao i kimnuo glavom, pokazao je prstom na jahača do sebe i rekao: „Štajerac“.
Ponudila ih je da sjednu i popiju vode, odnekud je izvadila još čaša. Očito nisu prvi prolaznici, ali ma koliko Austrijanci čestiti bili (inače ne bi raja vidjeli), nije često da se u istom dana sretne troje ljudi iz iste zemlje a drugih pokrajina, istog jezika a opet različitog dijalekta.
I kako o već u raju biva, postaviše pitanje, kako su tu došli?
Fotograf iz Tirola.
Rodom sam iz jednog malog mjesta blizu I.
Moja obitelj je od pradjeda do mojih dana bila poznata po trgovini začinima.
Trgovinu sam vodio zajedno sa suprugom i njenom sestrom. Naša djeca, to sam vidio od rođenja, nisu pokazivala interes za trgovinu, prvo što su uzeli u ruke i do danas nisu ispustili, su kist i gudalo.
Sin mi je slikar a kćer svira violončelo. Naši prijatelji su navikli da mi često pojma nemamo u kojoj su zemlji naša djeca u kojem trenutku. Sin slikar slijedi sestru, ako je ona ove godine na angažmanu u Engleskoj, Japanu, ma gdje god, on odlazi za njom i slika pejzaže te zemlje.
Ja i Žena smo do njihovih 20-tih računali da bi mogli ostati blizu nas ili s nama, ali s prvim godinama studiranja shvatismo da od toga neće biti ništa. Riješismo saviti svoje gnijezdo po svojoj mjeri, na našem komadu zemlje tik na rubu mjesta. Ja sam obožavao prirodu, šetnje i fotografiranje a moja je Žena obožavala vrtlarstvo svake vrste.
Računali smo da će s našim odlaskom u mirovinu doći vrijeme da se i mi prepustimo čarima putovanja. Premrli smo od tuge i straha shvativši da, samo što smo napokon imali vremena za svoje planove, iste te planove kvari neki COVID.
Čekajući slobodu kretanja dočekasmo još nešto puno gore, ja sam se razbolio. Prvo srčani, pa moždani udar, u razmaku od mjesec dana prikovali su me za krevet.
Mene koji sam više od svega volio slobodu, polje, planine, bolest je ograničila na par kvadrata gostinjske sobe. Ja koji sam rođenoj mami zatvorio vrata kupaonice pred nosom kad sam imao 5 godina, bijah osuđen da me drugi kupa.
Bio sam ljut, shrvan, očajan. Paleta najcrnjih osjećaja, gnjevan do ruba ludila. Kontrolirao sam se koliko sam mogao samo kad bi Žena bila blizu.
Žena i ja smo se jako dobro poznavali. Kažem to jer imam dojam da je sve dobilo novu dimenziju od kad smo shvatili da bi mogli ostarjeti bez djece u blizini.
Još smo se više „vezali“ a nikada o tome nismo progovorili.
Oboje smo na svoj način bili i tvrdoglavi i ponosni da bi riječima dokazivali ljubav. Takmičili smo se u maštovitosti kad su darovi u pitanju. Izazov je bio sjetiti se neke želje iz nekog vremena, s tim smo si slali poruke. Od kad sam obolio bjesnio sam znajući kako joj je i suzdržavao sam se da taj bijes ne pokažem pred njom. Boljela me njena bol i pitao sam se koliko sam kriv zbog toga? Jesam li mogao išta predvidjeti? Bilo mi je krivo što, dok sam još mogao i trebao, nisam rekao što mislim i osjećam.
Odjednom su se u kući počele pojavljivati nepoznate žene. Shvatio sam da su tu po cijele dane, rekoše mi da će to tako biti dok god ne ozdravim. Znao sam na što su zapravo mislili ali sam šutio. Što zbog bolesti, što iz protesta, prestao sam pričati. Bojao sam se svojih riječi.
Kad te netko od gostiju pita kako si a vidi da bespomoćno ležiš, zaslužio je odgovor i to onaj sočni ali bojim se da bi poslije toga odgovora prestao dolaziti. Dani su prolazili, žene su se mijenjale, rijetko koja bi dolazila dva puta, naučio sam se brojati u sebi, makar dane i osobe ako ništa drugo.
I onda je došla jedna „dosada“, išla mi je na živce od prve sekunde. Osjetio sam da se od prve razumije sa mojom Ženom, čuo sam sve što joj je rekla i već sam pomislio da je stigao „terminator“. Ona vrsta osoba koje sve u čas posla sredi i poslaže kako ona smatra da treba. Nisam joj dao da sve bude po njenom. Kako da ne!? Nisam ja ovo zidao i stjecao da ona vlada prostorom. Odupirao sam se i uživao kad sam vidio da nju to nervira, da se ljuti. Još sam tvrdoglaviji postao kad sam primijetio da joj je postalo svejedno.
Jednog dana sam u vrijeme ručka čuo molitvu za stolom. „Ona“ se molila za njih dvije i mene. Ja sam se borio svim silama protiv nje a „ona“ se molila za mene. Zašto? Zašto joj je bilo stalo do mene? Zašto joj je bilo stalo do prijateljstva s mojom Ženom? Otkud joj pravo, tko ju je tražio da se moli za mene ? Što su joj rekli o meni? Što se događa iza mojih leđa?
Primijetio sam da moja Žena više ne bdije nada mnom kao do tada, čak ni ta „dosada“. Žena je znala doći k meni iza 8 navečer ili 2 popodne, kao da su se dogovorile. Slutio sam da pričaju o meni negdje sa strane, događalo se da se njih dvije šale, što između sebe što sa mnom i to me na prvu ljutilo a onda sam shvatio da je za sve bolje tako. Vidjeti Ženu da se ponovo smije, neprocjenjivo je. Ja sam se i dalje inatio, ali to je bio inat izazvan spoznajom da imam povjerenja u „dosadu“, iz čudnovatog razloga mi je bilo krivo što sam svoju slobodu, svoj ponos svoj dom i svu intimu otvorio pred potpunom strankinjom. Stekao sam dojam da me je prelagano pobijedila, htio sam pružiti otpor u ime ponosa, tko zna čega još? Ja nisam želio takav život, nije tako bilo zamišljeno, svađao sam se sa samim sobom. Ona se moli za mene a ja gledam kako da joj napakostim.
I onda je stigao Uskrs.
„Ona“ je odnekud izvukla njemačku Bibliju i počela čitati stihove kraj moga kreveta. Izabrala je, kako ga je nazvala, „austrijski“ Psalam. K brdima oči svoje uzdižem, odakle će mi doći pomoć? Znao sam zašto je austrijski a mislim da znam zašto ga je meni pročitala. „Mrzio“ sam ju ali samo malo. Pustio sam suzu.“Ona“ se ponašala kao da nije ništa, kimnula je Ženi glavom da je sve ok i nastavila čitati.
Uhvatio sam sebe kako pogledom pratim kad će ručak. Jednom se desilo da je „ona“ sjedila bočno i mogla je vidjeti kako okrećem glavu prema njima. Ustala je od stola i pozvala Ženu da dođe do kreveta. Od toga dana su podnevnu molitvu molile kraj moga uzglavlja. U početku mi je se činilo da me spremaju za put u vječnost, onda sam primijetio koliko te molitve gode mojoj Ženi i prihvatio sam to kao objašnjenje. Sve, samo da ona manje pati.
Nerado priznajem da sam bio i ljubomoran i zahvalan u isto vrijeme.
I da me spremaju za vječnost? U čemu je problem ako je tome tako? Kao da nisam znao da je to neminovno? Što imam od ovakvoga života i što ako je istina da nas stvarno čeka neka vječnost?
Jedan dan se vrijeme naglo pogoršalo i mene je obuzeo takav nemir da sam počeo jako glasno disati. Moja je Žena stigla prva i primila me u naručje koliko je mogla. Tješila me i između par uzdaha rekla da mogu „ići“ ako mi se ne ostaje.
Šaptala mi je na uho da će se Bog pobrinuti za nju. Iznenadio sam se i odahnuo u istom trenutku. Znao sam ako je to rekla da tako i misli. Moja je Žena bila trezvena, na trenutke gorda. Volio sam kod nje to što sam znao da nikada ili jako rijetko gubi kontrolu nad riječima .Ako je ovo bila u stanju izgovoriti znači da se i ona molila i razgovarala s Bogom.
Pala mi je na um „Božanstvena Komedija“, Dantea je kroz raj vodila njegova Beatriče, moja Beatriče je meni dala do znanja da i ja mogu poći put raja kad osjetim da više ne mogu.
Ako ona tako misli, onda se spremila na život bez mene? Možda je to Božja volja? Oboje smo imali prilike pripremiti se. Možda je Božja volja da se moja tvrdoglavost i ponos slomi pred najvoljenijom i „onom“ kojoj je stvarno stalo do mene ma koliko se ja otimao? Ako je Ženi „sjela“ misao da može i mora bez mene a „ona“ se moli za nas i pomaže Ženi? Što ako je Bog to tako složio ? Previše toga da bi bilo slučajno.
Pomislio sam da mi Bog pokazuje ljubav i put u vječnost kroz znakove, kao što sam i ja svojoj Ženi darovima pokazivao. Da budem iskren, poželio sam na put krenuti kad niti jedna od njih ne budu kraj mene. Želio sam taj trenutak samo za sebe.
Između ostaloga, želio sam stići u vječnost iz ljubavi prema mojoj Ženi, želio sam više od svega dobiti priliku da joj kažem koliko je volim.
I dogodilo se kako sam htio.
Jednoga dana, zagledan u brda i vjerom u Božju pomoć krenuo sam put vječnosti.