piše: Marica Žanetić Malenica
Na najbližoj mi stanici ulazim u autobus koji dolazi iz pravca Omiša. Odvest će me do stajališta na kojemu će on malo predahnuti prije sljedeće vožnje, a s kojega će, u vrijeme na koje sam se tempirala, krenuti onaj za Trogir.
Sjedam na prazno mjesto tik iza srednjih vrata gdje je širi dio za djecu i invalide u kolicima. Ja tu najčešće vidim poduzetne sugrađane s pozamašnim kesama punim boca za robno-novčanu razmjenu i nerijetko čudna vonja. Rani su popodnevni sati pa putnici nisu brojni.
U tom srednjem dijelu stajala je, leđima oslonjena na prozor, mlađa putnica tužna lica, kratke kose i stasa koji je dobro popunio i donji i gornji dio trenirke. Na sjedalu do mene s druge strane sjedi putnik u fazi rane starosti s otprilike četverogodišnjim unukom. Kada sam ušla u autobus razgovor između njih dvoje već je bio uzeo maha.
Nisam ljubopitljiva niti sklona uho u lijevak pretvarati, ali ovdje su riječi slobodno i glasno lepršale oko mene i nismo se mogle mimoići.
„… I moja je firma otišla u stečaj pa sam sad bez posla, ne znam ni gdje ću ni šta ću“, reče Putnica tužna lica.
„Tako je to danas, za nas posla nema, ali zato ima eura za gazde… firmu pokrali i uništili kako bi njihove žene mogle na Havaje. Mi smo krivi što smo glasali za njih i pustili ih da sve upropaste“, nadovezuje se Putnik s unukom.
„A sad je teško ispravit krivu Drinu, puno se ona iskrivila.“
„Je, pravo kažeš, nije je lako ispravit kad je od početka kriva.“
„Kasno Marko na Kosovo stiga, je li tako moj šjor?“
„Kasno, kasno, prekasno moja ti… sad možemo samo kukat’ za prolivenim mlikon.“
„’Prošla baba s kolačima’, govorili su naši stari.“
„’Ko jamio, jamio, reka je jedan od onih koji su pošteno jamili.“
„Sit gladnon ne viruje, moj šjor… dobro se kaže da je sirotinja i Bogu teška.“
Dok tako traje „razgovor ugodni naroda slovinskoga“[1] stigli smo do stanice na Pazaru.
„Ajde Bog, sad moram vanka, i ne sekiraj se. Da’ će Bog i njima i nama prema zaslugama kad dođemo gore prid njega“, reče Putnik s unukom stojeći kraj vrata spreman na prekid daljnje komunikacije.
„Samo triba preživit dok se do njega dođe. I po kontejneru boce skupljat za komad kruha. A bojim se da će i gori bit po onoj ,kom opanci, kom obojci’ ka’ i ovdje“, odgovori mu Putnica tužna lica kako bi njezina bila posljednja.
Vrata se otvaraju. Dok su jedni izlazili, drugi su ih zdušno gurali kako bi ušli. Tlaka im je ići na prva vrata, ona do vozača. Tamo se kupuje karta ili učitava kartica, odnosno kod na aparatu, a ulaskom na ova srednja mogu se preskočiti obje te radnje, barem dok se kontrolor nasumičnim odabirom ne odluči baš za taj autobus.
Na toj najfrekventnijoj gradskoj stanici ulazi, uz mlađariju, i jedan sakupljač boca s nakanom da ih proda po pedeset lipa, koliko još uvijek piše na svim punim bocama koje imam doma, bez preračunavanja u cente. Čim je unio tri pozamašne vreće u kojima su se za svoje mjesto pod suncem borile staklene boce s onim plastičnima zveckajući pri svakom pomaku, sjeo je na pomoćno sjedalo u neposrednoj blizini Putnice tužna lica. Poznat mi je. Viđam ga po autobusnim postajama gdje svojim glasnim monolozima, svjesno ili nesvjesno, privlači pozornost onih koji čekaju svoj sretan broj.
„Nije dobro centriran“, rekla bi jedna moja poznanica. Stoga nije trebalo biti osobito vidovit za predvidjeti ono što će uslijediti.
„Sve je dobro, sve je u redu“, reče Putnik s ambalažom i pogleda u Putnicu tužna lica, očekujući njezino odobravanje.
„A i nije baš dobro, niti je u redu“, odgovori mu „prozvana“ koja kao da je jedva dočekala novog sugovornika.
„Dobro je samo treba razmišljat’ dobro. Ako se razmišlja loše, onda nije dobro.“
„A i kad se nema posla i para, isto nije dobro.“
„Dobro je, dobro, samo treba razmišljat’ da je dobro. Ja sam radija dvadeset godina, a i borija san se, a oni meni 450 eura. I šta ja s tim mogu? Ništa, umrit od gladi. Pa evo radim da zaradim. A boca ima, hvala Bogu, ljudi dobro piju. Dobro njima, dobro meni. Bilo bi mi bolje da sam se nakra’ ka’ i drugi, ali što je bilo bilo je, vratit’ se neće.“
„Nije lako ispravit krivu Drinu…“, suglasna je Putnica tužna lica.
„A što bi mi ispravljali tu njihovu iskrivljenu Drinu, ispravljat ćemo Cetinu ako treba, ona je naša, je li tako?“
Autobus staje na zadnjoj stanici. Svi izlazimo. I Putnica tužna lica, i Putnik s ambalažom i ja s nedoumicom koju bi rijeku zapravo trebalo ispravljati: Drinu, Cetinu ili neku treću jer mi se čini da su sad već sve krive.
Odlazim do perona gdje stoji autobus za Trogir. Duboko udahnem i uđem nadajući se kako će mi ovaj, duži dio puta biti bez zvučne kulise. Sjedam do gospođe koja je, onako od oka, godina moje berbe, znači ledene. Nismo nego krenuli, a već na drugoj postaji ulazi Putnik s koferom u jednoj i limenkom piva u drugoj ruci. Sjeda dva reda ispred nas. Dok se vozimo prema izlazu iz Splita, Putnik s koferom i limenkom se učestalo okreće i zagleda u nas dvije onim prepoznatljivim pijanim pogledom.
„Sad će garaža… vas dvije vještice izađite iz autobusa i pravac garaža“, reče nam rezolutno prstom uprtim u našem pravcu. Ponovio je to tri puta. Žena do mene stisnula usta u ravnu crtu da ne plane. Ja se smijuljim potajno, iako je ovo više za plakati.
„Šta je ovome, nisu mu sve daske u glavi“, čujem putnicu koja sjedi iza nas.
„Ovako pijanom i ludom ne mogu bit’ sve koze na broju“, slaže se s njom putnica od preko puta.
Dok su oni u njegovoj blizini zaključili da mu fali i dasaka i koza i ovaca, u vidokrug mi je uletio kontrolor. Mic po mic, stigao je i do Putnika s koferom i limenkom.
„Molim vas pokažite mi kartu“, reče ljubazno.
„Nemam ja za kartu“, izjavi dotični bez okolišanja.
„A za pivo, vidim, imate“, kontrolor će i dalje pristojno i suzdržano.
„Pivo sam užico.“
„Ili ćete kupiti kartu ili morate izići na prvoj stanici.“
„A što ti ne kupiš kartu, voziš se besplatno cijeli dan k’o i ja.“
„Meni je posao da se vozim, a ti moraš kupit kartu ili van“, kontrolor je prešao na ti kako bi bio uvjerljiviji.
„Ja ti neću kupit kartu do kraja života, samo da znaš, iz principa.“
„Onda se diži i spremi za izać, sad će stanica.“
Autobus staje, vrata se otvaraju, piva se iz ruke ne ispušta, kofer se nogom gura.
„Sad ću ja opet uć’ u prvi koji dođe, tebi za inat“, obeća Putnik s koferom i limenkom napuštajući nas ljut i nezadovoljan.
„A ja ću za tobom!“ dovikne mu kontrolor pregledajući moju kartu.
„Samo ti dođi. Kad je ti kupiš i ja ću“, čula sam prije no što su se automatska vrata zatvorila, a meni se kontrolor ljubazno zahvalio.
„Ne treba s budalama imat posla, ali ja moram“.
„Ne treba“, rekoh sa smiješkom jedva čekajući da ugledam Čiovo i vizure Trogira. Primila sam booster dozu mudroslovica naših predaka i doznala ponešto o principijelnosti.
[1] Naslov djela Andrije Kačića Miošića