piše: Marica Žanetić Malenica
„A sad će nam i Milka pročitati svoju priču“, reče Davor i pogleda u nju.
Milka je pažljivo slušala žene koje su prije nje čitale svoje priče. Sve su, osim jedne, puno mlađe od nje, mogla bi im majka biti.
Ovdje su, kako kazaše, došle tražiti način na koji bi najbolje izrazile svoje osjećaje, slijedeći spisateljsku žicu za koju su vjerovale da je imaju božjom providnošću ili da su je povukle iz obiteljskog bazena. Pa se tako jedna hvalila da je prvu pjesmicu napisala čim je slovima ovladala, druga da su njen otac i djed također bili skloni pisanju, treća da joj Bog šalje već gotove tekstove koje ona samo treba zapisati. Četvrta, njoj najbliža po godinama, kazala je kako ju je tu poslala kći psihologica…
Nije ona bila od onih koje je ruka svrbjela od mladih dana, niti je nagon za pisanjem bio u njezinu genetskom kodu. Ako je ikad i razmišljala čime bi se bavila u slobodno vrijeme, to zasigurno nije bilo pisanje. Nakon završene srednje ekonomske škole sve u njezinu životu bilo je predvidivo. Zaposlila se u knjigovodstvu, udala, u četiri godine rodila dvije kćeri… S godinama se uljuljkala u kolotečinu poslovnog i obiteljskog života. Brak im je bio skladan, barem je tako vjerovala sve do trenutka kad su djeca poodrasla i počela iskazivati svoj pubertetski neposluh. Na njihove svakodnevne zahtjeve i poneko neprimjereno ponašanje Milka bi rekla jedno, Mirko drugo.
Djeca su inače bila dobra, ali kao i sva u tim godinama burna fizičkog i psihičkog sazrijevanja, koristila su očevu popustljivost da se suprotstave majčinim odlukama, savjetima, uputama… Razgovarala je s njim o tome, molila ga da joj ne ruši roditeljski autoritet, da su to ženska djeca i da ona bolje zna kako s njima. Nije pomoglo. Bio je od onih što vjeruju da se novcem sve kupuje, pa i ljubav njihovih kćeri. Svaki put kad bi se tako porječkali, danima ne bi razgovarali. Osjećala se loše, kupila je u njedra, bila ljuta i na muža, i na djecu, i na sebe.
Počela je izbjegavati verbalne duele. Vidjela je da to ničemu ne vodi, osim što bi ju uznemirilo, srce joj uzlupalo, ne dalo joj spavati. A onda se jednog tmurnog dana, kad je bila sama u stanu, povukla u sobu s bilježnicom i kemijskom. Napisala je nekoliko riječi, zastala, a onda nastavila. Misli su nadolazile u slapovima i izlijevale se na papir spontano. I tako su se počela nizati pisma njima naslovljena za koja nitko od njih nije znao, a kamoli ih čitao. Jutrom ih je kriomice stavljala u torbicu i nosila u svoj ured. Tamo ih je uredno odlagala u registrator na kojemu je pisalo Izlazne fakture. I bilo bi joj lakše.
Godine su prolazile, Milka je sve manje govorila, sve više pisala. Kćeri su odrasle, otišle na studij u veći grad. U njihovu domu zavladao je prividan mir i stvaran muk. Više nije bilo sukoba među njima, ali ona je nastavila svoje misli pohranjivati. Kupila je i laptop te samouka postupno svladavala ono što drugi uče na tečaju. Ondje gdje bi zapela, uskakala je mlađa kći koja se, po završenom studiju vratila u rodni grad, ali ne i u roditeljski dom. Pravi razlog majčina zanimanja za novu tehnologiju ostao joj je nepoznat. A Milki je laptop postao desna ruka, njen dnevnik i ispovjednik. Pisanje, koje joj nikad nije bilo poriv, postalo je vremenom potreba.
A onda se Mirko iznenada razbolio, mjesecima bolovao… Nekako istodobno s njezinim odlaskom u mirovinu otišao je Bogu za kurira. Samoća je sad bila potpuna. Tišinu su remetili tek udarci njezinih jagodica po tastaturi. Dok je tako švrljala po Internetu, odnekud joj je iskočila obavijest o održavanju Ljetne škole kreativnog pisanja. Razmišljala je danima prije nego što je popunila prijavnicu i uplatila prvu ratu.
I evo je tu, na pragu sedamdesetih, s ljudima nepoznatim, s voditeljem koji bi joj mogao sin biti. Kucnuo je čas da konačno i ona naglas pročita svoju priču. Bojažljivo stavi naočale i otvori na kompjuteru ikonicu s pričom. Tri dana ju je osmišljava, pisala i prekrajala.
„Nisam baš zadovoljna, ali trudila sam se…“
„Samo ti daj, tu smo da nešto naučimo, i vi od mene, i ja od vas...“, ohrabrio je Davor ženu koja je od njih pet u grupi bila najpovučenija, kao da je tu zalutala.
„Pa dobro, priči sam dala naslov Olovka piše srcem, po onoj knjizi za djecu koju su čitale moje kćeri kad su bile male.“
„OK, da čujemo!“
Stavila je naočale, nakašljala se i krenula, sigurna da će je ovi stranci pozorno saslušati. Kako to njezini bližnji nikad nisu.