piše: Milan Rajšić
“‘Aj’mo još po jednu putnu.”, rekli bi moji zagorski prijatelji.
Već danima lutam po francuskim prostorima, a sve je u znaku bicikla, kanala i vina, pa neće ništa smetati još jedna o vinu.
Preostalo mi je posljednjih pedesetak kilometara do ušća Saône u Rhône i moga prvoga cilja. Vožnja je više nego ugodna.
Vozim se tri-četiri puta brže nego što čovjek hoda, a četiri-pet puta sporije nego vožnja automobilom.
Dovoljno vremena za sve vidjeti, posvuda zaviriti i svugdje zastati. Božanstven način kretanja.
Ova posljednja dionica je širom svijeta poznata po sloganu “Le beaujolais noveau ist arrive!”.
Već preko tisuću godina se proizvodi ovo vino, pa točno u ponoć, trećeg četvrtka u studenom, novi bozole pušta u prodaju.
Mlado vino u kamionskim cisternama se u slavljeničkoj atmosferi čeka na ulicama Francuske, a u posljednje vrijeme i širom svijeta.
Prvo se vino pojavi u Lyonu, pa onda dalje i dalje, sve do francuskih ambasada u svijetu. Ispituje se miris, okus, boja, kvaliteta, buke.
Uspoređuje se s prošlim berbama, unedogled raspravlja i slavi.
Mlado vino se osim u kamionskim cisternama, prevozi i u buradi: na motociklima, balonom, u helikopteru, konkordom, na slonovima, u rikšama…
Novo vino ne trpi stajanje i treba ga što prije popiti. Do Bozića.
Navali narode, samo mjesec dana je na raspolaganju, za samo pola milijuna hektolitara.
“Vino antifriz”, “brzo vino” je najkontroverznije vino na svijetu, ali preko svih očekivanja, puni kase.
Nije bez razloga izabran ni četvrtak. Pred covjekom je cijeli vikend za napiti se, a i kako tako otrijezniti.
Da ne ispadne da je u Beaujolais, sve samo vino, evo jedne zanimljivosti i o siru.
Lokalni sir Monts-du-Beaujolais se pojede, a da ne napusti region, jer je proizvodnja ograničena i propisana.
Sir se pravi od kravljeg, kozijeg ili miješanog mlijeka, u koje se doda naribanog suhog sira Comtê ili Gruyère, kao i sirišta za brže sazrijevanje i ruk-cuk, sirni namaz je gotov.
Hop! Nešto sam propustio? A što drugo, nego vino! Za razliku od drugih recepata, ovdje je riječ o bijelom vinu. Sir se obavezno pravi s vinom.
A kako tek odgovara na komadu crnog, seljačkog kruha i, podrazumijeva se, uz mladi crveni Beaujolais.
****
S vjetrom u prsa doklimao sam u Jura.
Nije to ni: jura – geološko razdoblje, ni Jura – kanton u Švicarskoj, ni Jura – švapsko gorje, ni Jura -švicarska planina, ni Jura – muško ime u Hrvatskoj, ni Jura – otok u Škotskoj, ni Jura – grad u Mađarskoj (Gyòr), ni Jūra – rijeka u Litviji, ni jura – nauka o pravu…
Ja sam u Jura – pokrajini u Francuskoj. Točnije, vozim se uz rijeku Doubs i zanimljivo je da sam od ušća do izvora rijeke, udaljen samo 90 kilometara, iako je rijeka dugačka čak 453 kilometra. Samo ime rijeke, prevedeno s francuskog, označava i njezin karakter: “Neodlučna”.
Krene malo prema tamo, pa se onda predomisli i zaokrene u drugom pravcu, pa joj dosta teći prema jugu, zaokrene polako prema zapadu, a onda…
Čudo jedno od rijeke, a uživanje na njenim obalama i kanalu Rhone – Rhein, nema kraja.
Na obali stotine ribica, po rijeci i kanalu plove desetci kanua, čamčića, čamaca, brodica i brodova.
Mali raj na vodi i uz vodu.
S jedne strane bogata Burgundija, s druge bogati Alsas (Elsass), a s treće bogata Švicarska. Ma gdje to ima?
Jura je pored svega i poseban dio svijeta, zbog svojih mislilaca, filozofa, socijalista, utopista: Charles Fourier, Victor Considerant, Pierre Joseph Proudhon, Gustave Courbet…
…prve ideje o organiziranim radnicima, o sindikatima, o skladu proizvodnje i konzuma, prve ideje o svijetu bez izrabljivanja, prve ideje o socijalizmu i jednakosti, prvi pokušaji štrajkova, prva pobuna protiv privatnog vlasništva, prve pobune protiv crkve i pijanih svećenika…
Zbog čega je na ovom prostoru, toliko puno, provokativno i inovativno mislećih ljudi? Možda je to samo slučaj?
A možda zbog sira?
Još prije par stoljeća, ljudi su ovdje, shvatili da im je najlakše i najbolje proizvoditi, danas širom svijeta poznati “Comté” sir, ako se cijelo selo udruži u jednu zajednicu, u neku vrstu zadruge, u predpovijesni oblik prve seoske demokracije.
Pa su, vidjevši uspjeh, takav isti odnos napravili i prema iskorištavanju šume, pa došlo na red i takvo razmisljanje na temu transporta…
Mic po mic, pa se u prostoru Jura, udomaćila ideja i misao, da je privatno vlasništvo lopovluk, i da od njega rijetki imaju koristi…
Socijalizam, puno prije Marxa!
Godina je 1971., grad Besancon. U njemu “Lip”, najveća i najmodernija francuska fabrika satova. Dolaskom quarz satova s istoka, tvornica zapada u probleme.
Fred Lip, vlasnik, prepušta tvornicu Švicarcima na upravu, a ovi “na vrat na nos”, kako se to radi u kapitalizmu, što prije sve pokušaju ugasiti i demontirati fabriku i radnike otpustiti, kako bi nestala konkurencija (svaka sličnost s brodogradnjom u Hr, namjerna).
Ali, nećeš majci!
Radnici se pobune, pozatvaraju na duže vrijeme direktore, menadžere, rukovoditelje… Pretraže sve kancelarije, prekopaju sve stolove i pronađu debelo plaćene planove za umstrukturiranje tvornice, za izlazak iz krize, za promjenu pravca poslovanja.
Osnuju radnici svoj Radnički savjet, svoj Zbor radnika, svoju Unutarnju kontrolu i krenu u proizvodnju satova, samostalnu prodaju istih, a onda došla na red i isplata plaća.
Tvornica, grad i radnici, odjedanput privukli pažnju u Francuskoj.
Mali i veliki kapitalisti i vlasnici, malo se uplašili za svoju kožu. Francuska lijeva inteligencija se solidarizirala i u znak podrške, kupuje “Lip” satove, pa ako treba, nose i dva na jednoj ili dvije ruke.
Rukovoditelji tvornice putuju po državi i drže predavanja o uspjehu, po prvi put radnici shvatili da se i oni za nešto pitaju i da ih netko broji. Vlastima i političarima, zapala kost u grlu. Guši ih.
Strah se pomalo širi.
Šalje se policija u tvornicu, ali radnici već prije toga, sklone sve mašine i sirovine.
Pa višemjesečno igranje mačke i miša.
Pa se umiješali mediji i stali na stranu kapitala, koji ih plaća, a to otišlo toliko daleko da se i “Humanité”, novine KPF (Komunističke partije Francuske), počele stidjeti i ograđivati od akcija i postupaka radnika.
Nakon dužih pregovora bila su pronađena optimalna rješenja, dobiveni povoljni krediti i započela modernizacija.
Ali vrag ne spava i krajem sedamdesetih počinju svjetski ekonomski i energentski problemi.
Početna euforija prestaje, svi su umorni od neprekidnih rovovskih borbi i najduža i najljuća borba za radnička prava, u povijesti Europe, počinje gubiti snagu i jedinstvo.
Na kraju nije ništa ostalo od prvobitnog uspjeha, ali je to bila dobra škola radničkog pokreta.
Sve propada, a parola iz 1968.: “Budimo realni, tražimo nemoguće!” ostaje i primjenjuje se i danas u Francuskoj.
“Revolucija je završila. Živio “Lip”, živjela nova revolucija!”
Zeleno-sivi, neodlučni Doubs teče i dalje.