tekst: Slavica Sarkotić
Prirodne nepogode obično nas zaobiđu, međutim, ova oluja (prek)jučer dobro nas je protresla.
Nakon zagrebačkog i petrinjskih potresa evo i oluje svih oluja.
Iako je u 4 popodne pao mrak a nebo bilo prepuno žutih i crnih oblaka, huk vjetra koji je nosio sve pred sobom bio zastrašujuć i sve je izgledalo kao da dolazi smak svijeta relativno smo dobro prošli.
Drveće je izdržalo, stara ograda nije, s relativno novog krova pao je jedan crijep.
Međutim kod susjede nedaleko od nas vjetar je iščupao drveće i uništio njen prelijepi park.
Žao mi je.
Žao mi je i stradalih ljudi.
Čudno je vrijeme, ali Majčica Zemlja se buni, čovjek je predugo radio sve da udovolji sebi ne misleći o Prirodi.
Ne može tako dovijeka.
Treba poštovati planet na kojem živimo.
Jedini koji imamo.