www.crckarije.com
Marko Sladić
Uz otok Jabuku, daleki pješčani otok Susak najistureniji je hrvatski otok na koji sam se zaputio, takoreći, potpuno gol i bos. Mojoj robinzonskoj avanturi, koja je počela ukrcavanjem u riječkoj luci na katamaran Juditu, pri pomoći je bio samo ruksak na ramenu koji je sadržavao bocu vode, nekoliko konzervi sardina, kruh, vreću za spavanje, dvogled te, naravno, papir i olovku bez kojih ove reportaže ne bi niti bilo.
Nakon 3 sata plovidbe valovitim morem, između otoka Cresa, Unija te Velih i Malih Srakana, iz mora se, poput nekakve velike pješčane torte, počeo isticati otok Susak.
Na velikom kamenom mulu u portu, katamaran su dočekali stari traktori, karijole, poneki bicikl i, vidno uzbuđeno, domaće stanovništvo koje je s nestrpljenjem iščekivalo zagrljaj svoje rodbine pristigle iz bijelog svijeta. Naime, rodbina koja svako ljeto dolazi na Susak zapravo su djeca starih Suščana koji su polovicom 20. stoljeća, zbog teške situacije u zemlji, emigrirali u svijet za boljim životom.
Najviše Suščana, koji žive izvan otoka, ima u SAD-u točnije u New Jersey-u i to oko 3500. Stalnih stanovnika otoka ima oko 70, a oni su, uglavnom, starije životne dobi. U prošlosti je na otoku bilo puno više žitelja nego danas pa tako na primjer …u nekim starim dokumentima piše kako je 1771. godine, na Susku, bilo oko 300 duša, a 1945. godine čak njih 1876.
Izašavši iz katamarana krenuo sam u pronalazak mjesta gdje bih se mogao smjestiti i prenoćiti. Nije mi dugo trebalo jer sam pored porta, uz samo more, pronašao jednu malenu kamenu kućicu koja je gledala na otok Lošinj. Terasa ove kamene kuće učinila mi se odličnim mjestom za noćenje, a ubrzo sam upoznao i njenog stanara.
Bio je to suščanski lučki kapetan koji me ljubazno primio i ugostio. Ispričao mi je kako je je on na otoku kroz cijelu godinu te da brižno i sa velikom ljubavi prema svom poslu prati stanje na moru i u svojem portu. U to sam se mogao uvjeriti i sam jer sam ga, drugo jutro, ugledao kako svojim starim kanoćalom, sa terase, gleda i špija razgolićene morske sirene koje se sunčaju i uživaju u društvu veselih galebova.
Oprezno sam izmakao njegovu nadzoru pa sam se, bosonog po pijesku, uputio u istraživanje ovog prekrasnog otoka kojem su glavne žile kucavice Donje Selo u samom portu, i Gornje Selo na brdu. U Donjem Selu, kojim prevladava dugačka pješčana plaža, nalaze se restoran, konoba, dućan, pošta, lučka kapetanija i poznati Klub iseljenika u kojem Suščani uživaju i krate vrijeme igrajući poker, briškulu, šijavicu… a sve to zalijevaju bićerinom dobrog vina.
Vinove loze i vina je na otoku bilo oduvijek čak i za vrijeme Ilira i Rimljana. Posebnost suščanskog vina je ta što je ono izuzetno aromatično te su mnogi zaljubljeni u njegov okus. U tom vinu su, kroz stoljeća uživali Istrijani, Talijani… a sve zahvaljujući vrijednim rukama starih Suščana koji su ga proizvodili pa i izvozili, svojim starim i trošnim barkama „na jidra“, diljem Mediterana. Ovo ukusno i vrlo pitko vino najviše se popije krajem srpnja na fiesti ispod zvijezda koja traje dugo u noć, a zove se „Dan iseljenika“.
Gornje selo je prelijepo, a do njega se stiže kamenim stubama iz 18. stoljeća. Isprepleteno je uskim uličicama prepunih starih kuća iznad kojih stoji, prema Bogu uzdignut, zvonik Župne crkve Sv. Nikole iz 1770. godine. Crkva je sadržajna, ima visoke stropove, debele kamene zidove i, naravno, ponos je otoka i svih otočana. Ističe se i veliko raspelo Isusa Krista iz 12. stoljeća koje se, zbog svoje veličine, više ne može izvući iz crkve. Ovo veliko izrezbareno raspelo Suščani nazivaju „Veli Buoh“, a legenda govori kako su ga donijele struje s otvorenog mora iz smjera Italije.
Otok Susak, baš kao i gotovo svaki otok jadranske obale, ima neku svoju priču, legendu za koju nikad nećemo saznati da li je stvarno i istinita. Cijeli preznojen, od žege i šetnje uskim starim uličicama, stigao sam do mjesnog groblja okruženog trstikom i smještenog s pogledom prema sinjem moru, prema Italiji. U tišini sam šetao grobljem, nastojeći ne uznemiravati pokojnike.
S velikom sam znatiželjom promatrao nadgrobne spomenike. Godine, na nekim spomenicima, sezale su daleko u devetnaesto stoljeće. Slike preminulih osoba uglavnom su bile crno bijele te su pričale priču o nekim davnim prošlim vremenima. Bilo je tu kapetana, mornara, ribara, vojnika, gospode, sirotinje…, bez obzira na položaj i status u društvu, mogu reći kako su sada, ovdje, svi jednaki. Spavaju pod istim nebom okrenuti prema plavom moru.
Prolazeći pokraj velikog uređenog vinograda i uživajući u pjesmi raznih kukaca i ptica stigao sam do iskopanih stazica u pijesku koje po cijelom otoku sačinjavaju svojevrstan labirint. Veoma je zanimljivo i neopisivo prolaziti tim pješčanim labirintima te gledati i smijati se raznim crtežima, porukama i potpisima koje su na zidovima ostavili mnogi prije mene.
Kako bih održao tamošnju tradiciju, uzeo sam jednu trstiku s tla i velikim sam slovima ucrtao svoje ime te na taj način postao počasnim mještaninom tog divnog otoka, otoka na kojem vrijeme još uvijek stoji.