piše: Joso Špionjak
Pročitao sam poodavno jednu zgodu o Indijancu i bijelcu koji su šetali gradom.
U jednom momentu Indijanac zastane i upita svog suputnika je li i on čuje kako na jednom obližnjem drvetu ptice lijepo cvrkuću.
Začuđeni bijelac je tu tvrdnju odmah zanijekao.
Nastavili su put i malo potom Indijanac neprimjetno izvadi iz džepa novčić i baci ga na ulicu.
Bijelac se odmah trgnu i pogleda u pravcu odakle je dolazio zvuk kotrljajućeg novčića.
Misaoni svijet te dvojice je očigledno bio sasvim različit i reagirali su u skladu s tim.
Ljetujući u Makarskoj, šetali smo se jednog toplog predvečerja uz more iz čijeg pravca je puhao ugodan vjetrić.
Mene je dojmila obližnja planina Biokovo koja bdije poput nekog moćnog diva nad tim lijepim dalmatinskim gradićem i okolnim mjestima.
Ramišljao sam kako je taj gorostas domaćem stanovništvu vjerojatno drag i mio kao i australskim Aboridžincima njihova sveta planina Uluru.
Odjednom moja žena zastade i reče: “Vidi ovo!”
Masa svijeta je prolazila tom stazom, ali je ona jedina zapazila neobičan cvijet.
Cvijet je bio bogato razgranat sa sočnim, debelim i duguljastim listovima koji su imali trokutasti oblik.
Njegov okrugli cvat je imao latice sa nijansama pink boje i bijelo jezgro.
“Ovako nešto bih voljela imati.” – konstatirala je moja obožavateljica cvijeća.
A žena mi, kako to Nijemci kažu, zaista ima “einen grünen Daumen.“ (zeleni palac)
Svaki cvijet njeguje s posebnom ljubavlju.
A te nježne biljke svojom ljepotom, pozitivnom energijom i vedrinom pokazuju zahvalnost za njenu požrtvovanost.
“Odoh pitati gazdaricu…” – izusti žena s osmijehom na licu i nakon par minuta je već bila ponosni vlasnik zelene grančice, meni nepoznate biljke.
Pokvasila je džepnu maramicu i brižljivo ju je umotala kao da previja slatko novorođenče.
Stigavši u apartman, stavila je poklon u jednu čašu s vodom.
Po svršetku odmora čekalo nas je dugo putovanje od 1250 kilometara.
Kod svake pauze smo kontrolirali kakvo je stanje našeg slijepog putnika.
Sretno smo stigli do cilja.
Jedino je novi podstanar morao ostati još nekoliko dana u čaši s vodom, tamo pored kuhinjskog prozora gdje je bio pod budnim okom domaćice.
Tek kad mu je izrasla poduga bijela brada smio se preseliti na balkon u novo društvo.
Istraživao sam gdje mu je pradomovina i koje ime su mu dali.
Porijeklom je iz Južne Afrike.
Ima više imena: Mestoklema, ledenjak…
Ja sam ga jednostavno nazvao sasvim novim imenom: Makarski cvijet.
Jedno jutro, kratko prije ustajanja, vidjeh u snu sliku tog novog cvijeta.
Tužan je i vene.
Odmah sam ustao, izašao na balkon i s olakšanjem ustanovio da ovaj san nije bio istinit.
Putovanja otvaraju vrata novih prostora i dovode do spoznaje da je duhovna, suosjećajna povezanost među živim bićima noseći stup našeg opstanka na ovoj planeti.
“Dobro jutro. Živ si!” – bila je moja poluglasna misao.
Nisam do sada čuo da moja žena razgovara s cvijećem.
Ali, neka tajna ostane među nama, pisac ovih redaka izgleda čini baš to.