piše: Mirela Marasović
Banja Luka, aerodrom.
Dug red na odlasku…
Puno ljudi, žena, djece, kolica i kofera. Veselih lica… odmornih.
Sve glavice fino podšišane, isfenirane, odjeća nova, šarena, lijepih krojeva. Čuje se žamor i neki skroz lagani osjećaj nostalgije.
Prvih pola sata slobodnog w-lana bila sam zauzeta svojim telefonom… javila se djeci, mužu, mami, prijateljima… letim do Memmingena, tamo sam auto parkirala, pa imam jos do kuće pokoji sat vožnje… kažu pada kiša, vozi polako… pa kad stigneš.
I tako skoro pola sata prođe… došla malo ranije, ispratile me sestra i snaha… a zapravo i ona mi poput sestre, uvukla se pod kožu…
Prođe tih pola sata u tipkanju i nekako podignem napokon glavu, pogledam oko sebe i ostane mi pogled na jednom malo drugačijem prizoru… tužan nekako… ne mogu mu se oteti i sve nešto steže u grlu, a da i ne znam što se zapravo odvija par metara dalje od mene…
Gledam u ženu, možda ima nekih četrdesetak godina… savijenih ramena… ne znam od koje vrste tereta… od nekog teškog fizičkog rada ili možda jednostavno od tuge koja ju slama, pomiješanom s boli koja se očitava na njemom umornom licu.
I tako, dok ih gledam, misli mi se vrte, glasno i brzo naoružane pretpostavkama… a najjača misao pobjeđjuje…
Prestani! Ne radiš!
Nije njen izraz lica moj problem i ne zanima me zapravo ni djevojka… lijepa, tamnokosa, blijeda… djeluje uplašena… drhti joj vilica pri svakom zagrljaju… pretpostavljam majčinom…
Skrenem pogled i vrtim film zadnjih pet dana.
Brzo mi nekako prošao taj moj dolazak u Bosnu, posjet Banja Luci… i to sama prvi put u četrdeset godina… nezaustavno brzo leti vrijeme.
Nezaustavno brzo blijede i sjećanja… i prisutna nova pitanja…
Što bi bilo da je moglo biti drugačije? Kakvim životom bih živjela? Kakva žena bih bila da sam mogla ostati tamo gdje sam rođena? Što mi je sve oduzeto? A što poklonjeno?
Ukrcavam se u avion… prednji ulaz, sjedalo 14B.
Smjestim kofer, sjednem, mislima još uvijek u svim svojim pitanjima… pogledam kroz prozor… par minuta kasnije se slučajno okrenem i primjetim da mi se netko obraća. Tihim, drhtavim glasom, očiju punih suza…
“Izvinite, na kojem sam sjedalu, ne znam gdje to piše.” Pruža mi svoju isprintanu kartu i tresu joj se ruke pri tom… nešto me opet takne iznutra… probudi, vrati snagu, energiju… Pogledam kartu pa u njeno lice…
Prepoznam lice djevojke koju sam netom prije vidjela u zagrljaju žene pognutih ramena, dok sam stajala u terminalu.
“Sjedite do prozora, ovdje kraj mene.”
Ustanem, kako bi mogla proći na svoje mjesto.
Ona zastala, drži malo veću torbu u ruci… izgubljena… sama i pomalo skočena… nastaje gužva iza nje… ona nepomična, zamrznuta…
Instinktivno stanem kraj nje… svjesna svoje pojave… Rocky… otvorim prtljažnik iznad sjedala, pitam smijem li joj pomoći smjestiti stvari…odmrzava se, pruža mi torbu… čujem iza nje netko požuruje, galami – ide mu presporo – prostrijelim ga pogledom – ne zuca… svi mirni… svi postrojeni.
Prođe ona kraj mene, sjedne na svoje mjesto. Sjednem do nje, vežem pojas i namjestim se… nasmješim joj se, jer me u tom trenutku gleda, držeći u svakoj ruci po jedan dio pojasa…
“Nisam nikad letila, ne znam kako se veže ovo i ne znam ni kako je letiti i hoću li sve ovo moć´?!”…pukne joj glas u tom momentu i suze joj krenuše niz obraz…
Bože dragi, pa kako me uvijek nađu?!
“Ajmo jedno po jedno… prvo pojas, zatim te suze, a onda sva ostala pitanja. Može?”
I dok joj pokazujem kako svezati pojas i kako ga zategnuti i kasnije otvoriti, saznam da joj je im Kata, ima 17 godina i leti u Švicarsku.
Tamo će čuvati djecu nekih komšija koji su se iselili prije par godina iz njezina sela.
Ostala je mama… brat i sestra… i trebaju im pare, nitko ne radi u kući, a brat i sestra se još školuju, mali su, ne mogu raditi. A tata… hm, tata… ne pomaže mami, ona obrađuje tuđa polja i tako zarađuje za nadnicu.
„Kako je u tuđini? Kako s jezikom? Kako se naviknuti? Je li teško? Hoću li ja to moći?“
E, moja Kate… mislim da ćeš morati sama pronaći odgovore na svoja pitanja… samo hrabro i polako…
Kata kao da mi je iz nekog drugog stoljeća iskočila, kao da me nešto vraća na tvorničke postavke… i padaju mi na pamet moja pitanja s početka:
Što bi bilo da je moglo biti drugačije? Kakvim životom bih živjela?
Kakva žena bih bila da sam mogla ostati tamo gdje sam rođena?
Što mi je sve oduzeto?
A što poklonjeno?
I odjednom, vidim kristalno jasne odgovore i odjednom, sva pitanja imaju drugo značenje.
S Katom sam tako provela cijeli let pričajući, slikajući zalazak sunca i pogled s visine… mami, da vidi… mnogo joj je teško, ima samo mene kao podršku…treba za režije, za kiriju… strašno se boji, puno je plakala i danima ne spava… slikale smo tako noćno nebo i oblake…
Kata se smirila, nasmijala… našla i malo prostora za ushićenje… u mojoj familiji nikad nitko nije letio, nikad izašao iz Banja Luke…
E, moja Kate… a u mojoj familiji… nikad nitko nije toliko puno toga… a ja… eto, još uvijek stojim… stojim kao svijetionik i privlačim sve od reda što se čini izgubljenim…
Sletjele mi, prošle kontrolu, pronašle Katine komšije i pozdravile se kratko, nasmijale, klimnule glavom… Krenem na parking svom autu… začujem svoje ime… zastanem… okrenem se, pogledem iza sebe… stoji Kata preda mnom…pune joj oči suza… Odložim kofer i zagrlim je…
Ne boj se, vjerujem da ti to možeš, a i znam koliko ti je i teško…bit će u redu…ne, sutra i možda ne, za mjesec… al‘ će biti!
Upoznah kratko i komšije… dragi neki ljudi, srčani i topli… ispaćeni…