Nada Vučičić
Noću vjetar plače
u mojim venama
tražeći izgubljenu rijeku
brzace da joj obljubi
i moje rasute kose
u igru da uplete
Divlja je noć
Danju ga umor svlada
pa odustane
Ležaj su mu spaljene livade ljeta
I čempresi sjenom što štite groblja
Danju opjeva nemire i igre smišlja
Predvečerja uzbiba
Ranjavanjem nemilosrdnim
Stvaranjem kaosa vrtloži
I moje rasute kose čupa
Bol je vjetar
Pa se savijem od tuge
I pustim da me lomi
Kao stablo što cvijeta
Tko moć da mu zaustavi
Dok zavija i jeca u uskim venama
A noć nailazi…