piše: Milan Rajšić
“S generalima je loše, a bez njih je još i gore. Postoje narodi i države kojima treba diktatura!”
Ove dvije rečenice, nije danas moguće pronaći na guglovima. Ove dvije rečenice, sam ja izgovorio davne 1985. godine, na jednom predavanju o putovanju po Peru, Boliviji i Čileu. Rečenice sam glasno i javno izrekao, pred stotinu ljudi, koji su svakoga četvrtka dolazili u prostorije Planinarskog društva “Jankovac”, u Osijeku. Netko od prisutnih je to otkucao policiji.
Zasigurno to nije bio naš sugrađanin, kasnije poznat kao Vladimir, kodno ime “Sova”. On te večeri nije bio nazočan predavanju. Bit će da je to napravio neki Božidar zvani “Slavuj” ili neki Ivan, “Kolibri”, ili neka druga “Vrana”, “Kobac”…
Bilo kako bilo, sljedećeg dana sam dobio Plavu posjetu i poziv na Informativni razgovor.
Drug s druge strane stola bio je ugodan sagovornik, bez imalo agresije i zloupotrebe položaja.
Apsurdno je bilo u ovome teatru, to, da se nedemokratskoj vlasti, nije dopalo moje pozitivno mišljenje o nedemokraciji.
Nakon desetak minuta odbrane mojih stavova i mišljenja, vezanih uz ono sto sam vidio u bijelom svijetu, sve je završilo bez protokola i uz roditeljski savjet, kako to ipak nije lijepo tako misliti da su neki narodi manje vrijedni.
Još jedan pokušaj objašnjenja, da ja nisam mislio na bezvrijednost nekoga naroda, već na to da neki narodi, još nisu dostigli nivo da se sami organiziraju, je propao.
Drug je ustao sa stolice i rekao “Doviđenja”
Četrdeset godina kasnije, pijem čaj, pušim cigaretu i razmišljam kako sam onda, a važi i za danas, po pitanju generala i demokracije imao ispravan stav.
Lako je sjediti u udobnoj fotelji ili u kavani i razbacivati se lamentacijama o slobodama, pravima, generalima i inima.
Realnost, mislim ovdje na egipatsku, puno je više komplicirana.
Različita plemena, etničke skupine, vjerske grupe i podgrupe, nizak stupanj obrazovanja, nedostatak zajedničkog plana i ideje oko kojega bi se udružila većina onih koji žele promjene, socijalno stanje i perspektiva u društvu, gospodarski aspekti, kulturološke razlike.
Promjene se ne mogu praviti paušalno, kako je to pokušano prije 12 godina u Arapskom svijetu.
U Saudijskoj Arabiji, Emiratima, Kuvajtu, Kataru, Omanu, nitko nije ni oprobao nesto mijenjati, jer bi to ugrozilo energetsku sigurnost svijeta. Te zemlje ionako imaju svoju Naftnu demokraciju, kojoj se cijeli Zapad, dolazi pokloniti.
U Maroku se kralja i njegov “parlamentarizam” ostavilo na miru jer su tamo vrata u Europu, a i prozor u Afriku. Mogla bi nastati gadna promaja, propuh, kada se ista ne bi dobro zatvorila.
Irak je desetak godina ranije “demokratiziran”, jednako kao i Libija.
Rezultat: u od boga i vraga, zaboravljenom Iraku, više je terorizma, bombi i eksploziva, nego u svim ostalim arapskim zemljama, a u Libiji, postoje najmanje tri male Libije, što ruske, što turske, što francuske. Nedostaju još samo Ameri.
U Alžir se nitko nije ni usudio dirnuti, jer se radi o dobro organiziranom neuračunljivom, islamskom fundamentalizmu. Mauritanija i Sudan su ipak, velika i nevažna, Tera incognita, jednako kao i Jemen, koji je umjesto demokratiziranja, napadnut od strane Saudarabije i rat traje još i danas, a da se u medijima nije pojavilo pet informacija u više od deset godina.
Libanon je već pedeset godina u kaosu, i teško da se veći moze postići. Status quo je ovdje najbolje rješenje.
Tunis, prvi započeo i prvi se predao. Prije mjesec dana, na parlamentarne izbore izašlo samo 8,3 posto glasača. Ljudi siti sloboda i demokracije. Trbuh i dalje prazan.
Velika pljuska demokraciji među Arapima
Ostale još Sirija i Egipat.
Iz Sirije smo godinama gledali i slušali o uspjesima Demokratskih snaga. Slali smo preko mora sve vrste pomoći, naročito one što ruši i ubija.
I Hrvatska poslala desetak aviona naoružanja. Za nagradu, izgubila naftna polja oko Palmire.
Par godina kasnije, ispostavilo se da ti silni Demokrate, vode borbu za ekstremni islamizam i da im je pravo ime ISIL.
Deset miliona izbjeglih i prognanih, stotine tisuća mrtvih. Na svu sreću, umiješala se Nedemokratska Rusija, pa se sirijska Apokalipsa zaustavila. Europa i svijet sretni, ionako nisu znali što i kako dalje sa Sirijom i Demokracijom.
Spala knjiga na jedno slovo.
Ostao samo Egipat.
Počelo demonstracijama, pa pokušaj krvave odbrane režima, pa se nastavilo novim demonstracijama, pa odustajanjem Mubaraka da brani nedemokraciju, pa došli slobodni izbori, zaratio svatko protiv svakoga, krvi do koljena.
Jednako pogođene sve političke skupine, svi konzervativci i svi liberali, manjinski Kopti, manjinski muslimani Sufi, Alaviti, Šiiti…
Vidjeli generali da je vrag uzeo šalu, pa ponovo čvrsto stisli. Demokracija će još neko vrijeme pričekati.
Svi bi prava, a nitko ne zna da postoje i obaveze.
General Azizi se do nekog novog Arapskog proljeća, smješka s brojnih plakata i transparenata širom Egipta. Njega se može voljeti ili ne voljeti, ali on bolje poznaje svoje sunarodnjake, nego Vašingtoni, Berlini, Parizi i Moskve skupa.
U Egiptu ne cvjeta, ali ni ne teče krv.
Od dva zla, generali su manje…
“S generalima je loše, a bez njih je još i gore. Postoje narodi i države, kojima treba diktatura!”
Generali su najmanji zajednički nazivnik.