piše: Milan Rajšić
foto: Sonja Breljak
Trier/ Nema toga majstora svjetla i toga režisera, koji mogu takvu dinamiku, kontrast, napetost, izazov, nepredvidivost… napraviti kao što to Priroda radi. Iz minute u minutu smjenjuju se nove (neočekivane) slike s prekrasnom igrom svjetla i sjene, a sve u rasponu od svjetla od kojega bole oči kao u policijskom ispitivanju, do neugodnog osjećaja mraka i kraja svijeta. I tako to desetke puta (do sada, a preostalo je jos tri sata dana).
Kisa koja pada već par sati, samo na kraju “scene” sapere i osvježi pozornicu i pripremi za novi kadar. Narednih tri četiri dana je za očekivati nove i nove kiše. I ugodno osvježenje. Nažalost, ovaj put nažalost, poslije kiše dolazi sunce a to znači debelu sparinu i disanje na škrge.
Deset je godina kako sam kratko prije početka “revolucije” zvane građanski rat ili građanskog rata na Zapadu zvanog revolucija, napustio Siriju i otišao se odmarati na Crveno more u Egiptu.
Samo par dana poslije mene, milioni su napustili Siriju i sada se vuku po svijetu kao Ukleti Holandez. Šansa nam je i jednima i drugima, matematičkim riječnikom rečeno, jednaka i ravna nuli, da ćemo ikada više za života zakoračiti u zemlju starih Asiraca.
Baš smo kao civilizacija jadni. Važan je profit, pa koliko košta neka košta. A i tko su ti Asirci, Mesopotamci, Perzijanci, Hetiti? Važan je moj auto, moj brod, moja kuća, moj konto…
Svakih deset minuta u Kölnu, jedan katolik ulozi zahtjev za izlazak iz Crkve. Je li to zbog religioznog nezadovoljstva ili zbog dvjesto eura crkvenog poreza? Ništa bolje nije ni među protestantima.
A tko su ti Asirci, Mesopotamci, Perzijanci…?
Nisam točno brojao, ali bilo je danas između deset i petnaest puta da se nebo zacrnilo, polsatni pljusak se istresao na Trier, pa sunce zasjalo. Uprkos svemu, ja sam svoj dnevni program u potpunosti realizirao i ostao suh.
Kao i obično, vozio sam biciklu 40 kilometara i dva sata hodao i trčao “po sumama i gorama naše zemlje ponosne…”
Ovo je godina Olimpijskih igara i treba biti spreman. Nažalost moj moderni triatlon, još nije uvršten u program Igara.
Ne znam, jesam li kao moderni sportaš ili možda kao onaj malo napukli vitez iz La Manche. Rosinanta je tu, nije kobila ali je bicikla. Vjetra ima, vjetrenjača nema, a nemam ni pratitelja Sancho Panse na magarici.
Nisam baš ni puno napukao. Ide još.
Sad sam gladan kao vuk. Kao dva vuka.
Nakon dan i pol, ponovo u starom sedlu. Jutarnja vožnja do Lux i natrag. Usput sreo jednu osobu na biciklu i tri sa psima u šetnji.
Apropo bicikla. Želi li netko u Trieru kupiti biciklu, mora čekati do polovice kolovoza za svoju narudžbu. Mislim da je slično i u ostatku države Germanije.
Prolazeći kraj Driver Mc Donald, nesnosan smrad preprženog ulja. Navečer se na ogromnom parkiralištu izvan grada, sakupe stotine automobila i par stotina mladih.
I tako danima i tjednima. Relativno mirno bez razbijanja i velikog opijanja. Ali taj smrad preprženog Mc Donald… ili možda ulja?
Jučer sam pronašao jedan ultra stari recept prema kojemu je jeo car Willhelm. Štuka s kiselim kupusom.
Skoro pa nevjerojatna kombinacija. Ja sam sinoć kad je zahladilo, napravio dimljenog lososa s kiselim kupusom. Ludo dobro. Veselim se večeri.
Ugodno jutro/dan/večer Vama. Dobar tek meni!
