piše: Joso Špionjak
Ćiro je jedna izuzetno zanimljiva pojava. On najčešće sjedi mirno i pozornim pogledom prati sve što se oko njega zbiva.
Trajni osmijeh na njegovom licu je nešto poput čarobnog, zaštitnog znaka.
I tako sretan započne svaki novi dan onako kako je i prethodni ispratio.
Ćiro ne posjeduje rodni list.
Poznato je tek toliko da je njegovo prvo mjesto prebivališta bilo u jednoj privatnoj lutkarskoj radnji u gradu Zagrebu.
Jednog dana, oko podneva, u radnju je ušlo dvoje simpatičnih, elegantno odjevenih ljudi, srednje životne dobi.
Dugo su pregovarali o nečem s gazdaricom.
Na kraju je ogovoreno da i on pođe s tim ljudima.
No, to dvoje ljudi ga nisu planirali zadržati kod sebe.
Odlučili su ga dati kćerki od svojih dobrih prijatelja.
I tako je lijepi gradić, smješten na ušću rijeke Bosne u rijeku Savu postao njegov novi dom, a djevojčica Nada njegov nerazdvojni drugar.
Bila je to uistinu ljubav na prvi pogled.
Nada mu je dala ime koje i dan danas nosi.
I ne bi ga Ćiro promijenio za sva blaga ovoga svijeta.
Uživao je u svom novom domu gostoljubivost i pažnju koja se samo poželjeti može.
Ali naići će teška vremena o kojima Ćiro ne govori rado.
Možda je to iz razloga što on dobro zna da se ljudima može lako zamjeriti.
A postoje i takvi koji te jednostavno ne vole zato što uopće postojiš.
Osim toga, tko zna da li bi i papir sve to podnijeti mogao ako bi ispričao baš svaki detalj iz tih tragičnih dana.
A, zna se, tragovi ogrebotina koje je prouzrokovala prošlost ostaju zauvijek.
U grad, u kome je osjetio ljubav i dobrodošlicu, jednoga dana, u ranim jutarnjim satima, stigli su zli, do zuba naoružani ljudi.
Bilo je to pred kraj prošlog stoljeća, tamo negdje u rano proljeće.
Nadinog tatu su strpali u zatvor sa još velikim brojem drugih ljudi.
Zahvaljujući jednom suosjećajnom vozaču autobusa koji je rekao da su to njegova žena i kćerka, uspjeli su se izvući i krenuti na neizvjesno i dugo putovanje.
Mama je smjela uzeti samo jednu malu torbu stvari iz njihovog stana.
A kćerkica je ponijela svoga Ćiru.
Nakon svega toga meteža, stigli su u Njemačku gdje je trebalo krenuti od nule i iznova organizirati život.
Čuo je Ćiro mnoge priče pune nezamislivog užasa i što su sve pomračeni ljudski umovi radili.
Nadin tata je preživio torturu.
Nakon razmjene zatvorenika stigao je u Njemačku.
Svesrdno se zalagao da njegova obitelj ima dostojanstven život, ne zaboravljajući pri tom ni one kojima je još teže.
Ćirin drugar je u potpunosti ispunio njegova očekivanja i izborio svoje mjesto u životu.
Danas Nada govori nekoliko svjetskih jezika i savjesno radi svoj posao.
Kad se nađu svi zajedno, Ćiro se osjeća poput malog djeteta. Čini se kako mu u očima zasvjetluca nekadašnji sjaj.
Tad se pojavi onaj transcendentni trenutak u kome Ćiro vidi jedan bolji svijet i svoje staze iz mladosti.