piše: Joso Špionjak
Na pod autopraonice je pao viljuškasti ključ broj 10.
Vozio se tisuće i tisuće kilometara kao slijepi putnik skriven oku i dohvatu ruke.
Izronio je sada gotovo trijumfalno rugajući se ljudskoj nesavršenosti.
Bio je nekoć namijenjen jednom dragom čovjeku.
Čovjeku koga više nema.
Bilo je to prilikom putovanja na godišnji odmor.
Pravili smo kratku pauzu na jednom odmaralištu.
Poslije duljeg sjedenja dobro je malo protegnuti noge i ukočeno tijelo.
Kod rutinske kontrole vode i ulja dotaknuo sam i spojnice nedavno kupljenog akumulatora.
Nisu bile dovoljno pričvršćene.
Za tu svrhu mi je bio potreban ključ.
Našao sam ga u pretrpanom prtljažniku u neotvorenoj garnituri predviđenoj za poklon.
Pri stezanju spojnice, ključ je odskočio i nestao u nedostupnom prostoru motora.
„Sva bogastva svijeta mi ništa ne znače.
Meni su ljudi važni“- reći će mi dok sam mu objašnjavao što se zbilo s ključem.
Da. Takav je bio moj rođo.
Njegova mama je također umrla mlada.
Naši očevi su radili u inozemstvu.
Tako smo obadvojica odrastali praktično bez roditelja.
A tamo gdje nema roditelja ni rodbinske veze nemaju željeni intenzitet.
Zbližili smo se tek kao odrasli ljudi.
Kava je već bila ohladila, a riječi su neprekidno tekle.
Konačno je uzeo šoljicu i polako je nagnuo na usne kao da je još vrela.
Struktura njegovog unutrašnjeg života je dobila zagonetno ozračje.
Podsjećao me na onog tragičnog junaka iz školske lektire koji se zvao Don Quijote.
Smiješio se doduše često dok je govorio.
No taj osmijeh je brzo zamirao.
Preživo je domovinski rat i očajnički se borio sa posljedicama agresije.
Nažalost, jednoga dana gubi vjeru i smisao velike žrtve koju je podnio.
Njegovo ime je sada upisano u statistiku tragičnih odlazaka ratnih sudionika.
Jedan ruski revolucionar reče: „Vi se ne interesirate za rat ali se rat interesira za vas.“
O tome svjedoči moderna imperija koja je lukavo umrežila nemalo cijelu kuglu zemaljsku. Raspolaže bezbrojnim bazama i kontrolnim točkama.
Mnoge spletke i ratovi idu na račun te strategije.
Oni to nazivaju operacijama za uspostavu mira i stabilnosti u svijetu.
Riječ je o Sjedinjenim Američkim Državama.
Vijesti koje pristižu odatle zaokupljaju ponekad manju, a ponekad veću pažnju.
Tako je i meni za oko zapeo jedan neobičan projekat koji odatle potječe.
Umjetnik ga je nazvao: Before I die.
Po naški bi se reklo: Prije nego li umrem.
On je jednostavno na zidu jedne napuštene kuće napisao te famozne riječi ostavivši prostor da ljudi nadopune rečenicu onako kako oni misle, žele i osjećaju.
Ta ideja je našla pristalice u mnogo zemalja širom svijeta.
Veliki broj prolaznika se zaustavi na momenat.
Zamisle se.
Upisiju ono najvažnije što im u datom momentu na um dođe.
Ja bih tu rečenicu dopunio jednostavnim riječima.
One bi glasile: Prije nego li umrem, želim se ispričati za počinjene greške.