piše: Milan Rajšić
Kavana u Francuskoj nema tako mnogo kao u Hrvatskoj. Najčešće svako selo ima neizostavnu pekaru, prodavnicu prehranbene robe i novina, apoteku, mesnicu…
…i podrazumijeva se – kavanu, koja je u isto vrijeme i prodavnica duhana, igara na sreću kao loto, francuskih peciva kod nas zvanih kroasani.
U kavani se krajem tjedna kladi na trke konja.
U kavani se najčešće pije vino, calvados i kava. Vino je puno jeftinije od piva, a kava je daleko od one na nasim meridijanima. Ocjenom od 1 do 5: srednja zalost 2 do 3.
Kava je ritual, a kavana – ozornica. Svako jutro su gosti, desetci žena i muskaraca, najčešće 50 plus generacija. Mladi rade. Nitko ne koristi telefon za cijelo vrijeme dok je u kavani.
Nakon ulaska u kavanu, svatko se ljubi sa svakim. Najmanje tri puta.
I ja se nadam da sam na redu. Nista. Samo lijepi široki smiješak. A baš bi mi popravilo ukus kave i napravilo početak dana slatkim.
Lokalne, regionalne novine se raspisale o žetvi, nedostatku vode, još većem nedostatku prosvjetnih radnika, koji štrajkaju, o najuapješnijoj turističkoj sezoni svih vremena. Kao i obično, jedni su zadovoljnisa punom kasom, a drugi nesretni sa smećem i destrukcijom. koju iza sebe ostavljaju turisti.
Kratka vijest o ratu u Ukrajini, na 34. stranici.
Zakoračio sam u Normandiju. O ovome dijelu svijeta, jednako kao i Francuskoj cijeloj, znamo mi u Hrvatskoj jako malo. Većina ljudi s kojima se srećem, zna da je u Normandiji bio “Dan D” i ne voli Francusku i Francuze. Razlog nije što su nas pobijedili u nogometu, već mitoloska priča, da i oni ne vole nas, već Srbe i Srbiju. Ludostima nema kraja.
Čak da je to i istina, zbog toga što je Srbija puno ranije napravila državu, kakvu takvu ali državu i slala svoje diplomate širom svijeta, bilo bi bolje analizirati zbog čega ih Francuzi više vole, pa pokušati nešto izmijeniti u vlastitom ponašanju.
Normandija se raširila na prostoru koji ima ćak 600 kilometara obale oceana. Alabaster obala, zove se prostor između rijeka Somme i Seine. 200 kilometara kao kreda ili alabaster, bijeloga zida, visokog i preko sto metara, a gore plato, na kojemu rastu zžtarice i kukuruz.
Vjetrovi ovdje pušu bez pauze, a kiša pada u prosjeku svakoga drugoga dana. Sve zeleno i slično tropskom području. Bogati drvoredi i prekrasni parkovi sa svim dendrološkim vrstama Europe. Točnije, Normandija je pravi prirodni arboretum, u kojemu raste sve moguće drveće, grmlje, biljne vrste, lišajevi i mahovine.
Voće baš i nije u izobilju. Pored trešanja i višanja koje su prošle, ima jako puno jabuka koje jos nisu zrele, a i da jesu, teško da bi ih čovjek mogao jesti jer su od onih od kojih se u našim krajevima pravi odličan jabučni ocat, a ovdje cidre ili calvados.
Jedem kupine, kojih je u izobilju, a naišao sam i na nekoliko stabala drijenjka. Super.
Sva sela u svom nazivu imaju dodatak “na moru”, a sva su stotinjak metara iznad mora. Turizam je ovdje, zbog blizine Pariza, otpočeo još prije 200 godina i danas je to desetak gradova i gradića koji su bili kolijevka turizma.
Normandija nikada nije njegovala masovni i jeftini turizam, već je bila rezervirana za bogati i prominentni sloj gostiju. Normandija je uvijek ugošćavala slikare, arhitekte, književnike, glazbenike francuskog i svjetskog nivoa. Turizam se ranije odvijao na relaciji vila-hotel-dvorac, a danas je već primjetna “demokratizacija”. Deci crnoga vina – četiri i pol eura…
Bila je ovdje i hrvatska kraljica. Ne mislim na Kolindu, već na Sissi.
Došla Sissi sa svitom od 70 duša i smjestila se u jedan od bezbroj dvoraca, pa išla svakog dana na kupanje u hladni ocean. Bila dva mjeseca i više nikada.
Normandija je zemlja dvoraca, utvrda, samostana i katedrala.
Kada se čovjek ženi bogato, kad slavi stoti rodjendan, kad dobije petog praunuka, kad postane doktor znanosti prepisavši doktorski rad, može ovdje iznajmiti što god mu duša zaželi, za dvjesto, petstotina ili tisuću gostiju.
Na kraju sela ili mjesta, ima još puno malih kuća, čija površina nije ni dvadeset kvadrata, a u kojima su nekada živjeli sluge i najamni radnici, u kojima se slavljenik može narednih dana vratiti u normalni život.
Ovdje, u Visokoj Normandiji, brojne su mogućnosti za šetnju pored mora, a na visini od sto metara, uz snažan vjetar i pogled na fantastičnu bijelu obalu i različite slike kod plime i oseke.
Može se šetati i ispod obale, ali je dosta opasno zbog padajućeg kamenja i nepoznavanja dolaska plime.
Marija i ja smo prije puno godina, sedam sati piknikovali okruženi nevjerojatnom scenografijom. Na jednoj strani visoke bijele stijene, a na drugoj, desetak metara krupnog i sitnog oblog kamenja u kojem smo tražili morske puževe i školjke, pa onda pet tisuća kilometara do Amerike, samo plavo more i veliko Ništa.
U Normandiji, statistički gledano, na pet žitelja dolazi jedna krava, stočarska farma ili mljekara i sirara, što je blizu brojke od jedan milijun. Malo tko u svijetu da nije čuo ili probao, najpoznatiji normandijski sir camamber, a uz njega najbolje ide cidre, jabukovo vino, jabučni sok ili calvados, visoko procentno alkoholno piće slično našoj rakiji ili konjaku. Samo, s okusom jabuke.
Nižu se kilometri, cesta ide po platou, a onda spust do mora, pa uzbrdo. Smjenjuju se sela, gradići i gradovi. Le Treport, Diepe, Saint-Valery-en-Caux, Fecamp, Etretat…
Posvuda originalna normandijska arhitektura, posvuda brojne vile iz vremena Bela Epoce.
Negdje je gost bio slikar Monet, negdje Eiffel, o nekome i nečemu je pisao Maupasant, u nekoj od katedrala je vitraje radio Braque, između ljubovanja i pijančenja, svoje skice i crteže radio Delacroix…