MOJE RAZGLEDNICE
tekst i foto: Marijana Šundov
Postoje gradovi koji me doslovno začaraju i kojima se uvijek vraćam. Imaju čaroliju koja me privlači – patinu povijesti jer njihove građevine stare su stoljećima, a opet imaju živost modernih vremena. Nisu ostali u prošlosti nego su je s poštovanjem prigrlili i nastavljaju živjeti i razvijati se. I kao takvi pomažu ispričati priču o nama – o ljudima.
Pomažu nam shvatiti i lakše prebrodite neke sadašnje događaje jer puno toga se već dogodilo i sada se ponavlja na drugi način i u drugom obliku. Ono što je ostalo isto je čovjek sa svim svojim nadama, strahovima, težnjom za zdravljem, srećom i ljubavlju. Jedan od takvih čarobnih gradova je Dubrovnik.
O Dubrovniku sam već pisala i ove tekstove možete naći ili na internetskim stranicama Hrvatskog glasa Berlin ili u knjizi „ Pisma iz Hrvatske, život je putovanje“.
Ipak, moj nedavni posjet ovom urbanom, hrvatskom biseru svjetskog sjaja, inspirirao me za novi tekst. Dubrovnik je ostao isti ljepotan kao i prije, ali ja sam se promijenila.
Ovaj put razgledavala sam znamenitosti koje me nisu prije toliko privlačile. Promijenilo me je iskustvo bolesti, a vjerujem da nije samo mene.
Svi smo se suočili s pošasti zvanom COVID 19, sa strepnjom za svoje zdravlje, zdravlje svojih bližnjih, za svoje poslove odnosno egzistenciju. Čovječanstvo se kroz stoljeća već suočavalo s zaraznim bolestima i pandemijama. Naravno, nije se pošast zvala pandemijom određenog virusa kao sada u 21. stoljeću, a onoj najgoroj i najzaraznijoj srednjovjekovni ljudi su dali ime „crna smrt“. Bila je to zarazna bolest kuga, koja je u 14. stoljeću doslovno prepolovila stanovništvo Europe, umrlo je prema procjenama 75 milijuna ljudi. Naravno, naši krajevi nisu bili iznimka pa je prema jednom povjesnom zapisu tri četvrtine stanovnika Splita umrlo.
I prije, još u Starom zavjetu nalazimo savjete za postupanje sa zaraženim bolesnicima, a prve građevine namijenjene izolaciji bolesnih ljudi zovu se po biblijskom prosjaku bolesnom Lazaru – lazareti. I Dubrovnik je bio pogođen kugom, a kao odgovor na ovu opasnost Dubrovnik taj otvoreni trgovački grad, koji živi od komunikacije sa svijetom, među prvima u svijetu uvodi karantenu i prvi u Europi 1377. donosi zakon o karanteni – Zelenu knjigu (Liber Viridis).
Sa zidina Dubrovnika promatram neobičan prizor kao da sam bar 400 godina preskočila unatrag. U svjetlu zalazećeg sunca uplovljava jedrenjak. Iza njega su obojani u blagu toplu sunčanu svjetlost bijeli zidovi i crveni krovovi kompleksa dubrovačkog Lazareta. Da je ovo 17. stoljeće jedrenjak ne bi produžio plovidbu prema luci, morao bi se prije toga usidriti. Naravno jedrenjak kojemu se divim je turistički brod koji uz jedra ima i moderne motore, ali koji se tako skladno uklopio u vizuru srednjovjekovnih zidina.
Dubrovačka Republika je imala već od 13. stoljeća određena mjesta koja su bili karantene – lazareti, prvi na otočiću Mrkanu gdje je bio franjevački samostan, a potom na otoku Mljetu gdje je bio benediktinski samostan. Gradi poslije Republika nove zgrade namijenjene izolaciji bolesnih ljudi – na obližnjem otoku Lokrumu gdje se još vide zidine te ovaj kompleks kojeg promatram, na predjelu Ploče, ispred samog ulaza u grad. U 14. stoljeću u spomenutoj Zelenoj knjizi (Liber viridis) dubrovačkog Velikog vijeća piše „Tko dolazi iz okuženih krajeva, neka ne stupi u Dubrovnik niti na njegovo područje“.
Dubrovački arhiv čuva obilje dokumenata gdje se propisuje detaljno kako sačuvati živote i imovinu i boriti se protiv zaraznih bolesti. Kao preventiva protiv malarije i kuge u srednjovjekovnoj medicini se primjenjivala izolacije te spaljivanje svih stvari koji su bili u doticaju s bolesnima, često su spaljivane kuće, a nekad i cijela naselja. Dubrovačko Veliko vijeće imenuje službenike koji su obavljali nadzor i upućivali sumnjive osobe u izolaciju. Imali su jako težak posao, a samo ime ulijevalo je strah. Zvali su se na latinskom CAZZAMORTI odnosno „LOVCI SMRTI“.
Kako se vidi iz gore navedenog citata uredba o nedolasku ljudi iz sumnjivih krajeva odnosi se ne samo na grad Dubrovnik nego i na područje države. Dubrovačka Republika nije bila samo grad nego se prostirala na nekih 1375 km kvadratnih te se izuzev ušća Neretve i otoka Korčule današnji prostor Dubrovačko-neretvanske županije poklapa se s nekadašnjim državnim teritorijem Dubrovačke Republike.
Kompleks zgrada koji sačinjavaju dubrovački Lazaret od 1994. nalazi se u UNESCO-ovoj listi baštine svijeta, a izgrađen je u 17. stoljeću. Prije uplovljavanja u luku svi brodovi su morali tu stati. Lazaretom je upravljao izabrani kapetan lazareta, a vojna posada je imala i do 50 vojnika.
Kompleks lazareta je jedna od najinteresantnijih dubrovačkih građevina. Lijepo je zidana i izgleda kao dio zidina, ima veličanstvene arkade, lijepo kameno stubište, ima pet prostranih lađa čija je sredina otvorena, dok su prostrani trjemovi natkriveni.S pravom je na UNESCO-ovoj listi svjetske baštine, i inače jedna je od rijetkih sačuvanih karantenskih zgrada u svijetu, građenih od početka za bolesne te vidljivi podsjetnik nama ljudima 21. stoljeća na stalnu borbu ljudi protiv bolesti. I ono što me posebno oduševljava u Dubrovniku i danas je u funkciji kao i brojne druge njegove zgrade. Kompleks je više puta obnavljan, a završno obnovljen i dotjeran europskim sredstvima. Naravno nije više karantena nego kako je vole Dubrovčani zvati „kreativna četvrt Dubrovnika“ – prostor u funkciji ljudi – za izložbe, kreativne radionice, kongrese, mjesto ugostiteljskih objekata namijenjenih životu, odnosno uživanju u hrani i piću, druženju i stvaralaštvu. I to je dio priče o nama ljudima – izmjena dobrih i loših vremena i poruka kako život nalazi načine i pobjeđuje. Ima jedna interesantna povjesna crtica vezana za Lazaret. Poslije bitke kod Lepanta jedno od mjesta za razmjenu zarobljenika prihvatljiva objema zaraćenim stranama i Osmanlijama i kršćanskoj Svetoj ligi bio je i Dubrovnik, a svi su koji su u tome sudjelovali i pobjednici i oni koji su ih zarobili i oni koji su ih došli otkupiti morali biti u 40-dnevnoj karanteni i to platiti.
Dok gledam zidine lazareta u blagoj toploj svjetlosti Sunca koje zalazi razmišljam o COVID-u, o mom susretu s teškom bolesti, a nije to bio COVID. U bolnici su mi bili najradosniji susreti odnosno posjeti dragih ljudi. Oni su donosli ljubav i toplinu i podsjetnik da me izvan zidova bolnice čeka život samo treba izdržati i ne predati se. Međutim ljudi koji su izolirani radi zaraznih bolesti isključeni su bili iz tog zajedništva te često prepušteni na milost i nemilost bolesti, prirodnim nepogodama i očaju.
Dubrovački lazaret je primjer civilizacijskog iskoraka u borbi protiv bolesti. Sjećam se posjeta belgijskom gradiću Leuvenu i kapelici koja je spomen centar katoličkog svećenika svetog oca Damiena ( rođen kao Jozef de Veuster). Njegovi sunarodnjaci su ga 2005. godine proglasili najvećim Belgijcem svih vremena. A, ono što je on napravio je inspiracija svim ljudima dobre volje. Posljednje godine svog života počevši od 1873. godine je otac Damien javivši se dobrovoljno proveo na otoku Molokai (Havaji) gdje su bili gubavci. Na otoku je otac Damian gradio kuće, bolnicu, sirotište za djecu, farmu, školu – ukratko stvarao je smisao i davao nadu. Naravno otac Damien se i sam zarazio. Pisao je svome biskupu: “Uskoro ću biti posve izobličen. Nemam dvojbi oko prirode moje bolesti, ali sam miran, pomiren sa sudbinom i sretan među svojim narodom”. Bolest je kušnja za svakog čovjeka, ona teška znači često promjenu života, a za čovjeka vjernika je to i kušnja vjere i izazov da li da povjerujemo kako onima koji ga ljube Bog sve okreće na dobro.
Još jedna dubrovačka građevina govori onome koji zna slušati priču o promjenama, borbama, smislu i konačnici o ljepoti. To je gotičko-renesansna ljepotica palača Sponza smještena na glavnom gradskom trgu uz sam Knežev dvor. Danas je to mogu s pravom napisati najvažnija kulturna ustanova Grada – Dubrovački arhiv. Ime Sponza je dobila po nekadašnjem lokalitetu Spongia gdje se skupljala kišnica. Već u 13. stoljeću bila je na ovom prostoru zgrada Velike carinarnice, a odlukom Vijeća 1513. gradi se novi veći objekt koji će zadovoljiti sve ekonomsko-društvene potrebe Republike – carinarnicu, skladišta, urede, kovnicu novca, oružanu, školu, tiskaru…
Projekt je napravio dubrovački protomagistar Paskoje Miličević, glavni arhitekt Dubrovačke Republike. Sagradio je funkcionalnu i skladnu građevinu mješavinu gotike i renesanse s predivnim lukovima, trjemovima, prozorima s ukrasima i rozetama. Praktični Dubrovčani stavili su glavni natpis na luk atrija gdje je nekad visjela vaga koji kaže: FALLERE NOSTRA VETANT· ET FALLI PONDERA· MEQVE PONDERO CVM MERCES· PONDERAT IPSE DEVS ( „Naši utezi ne daju da se vara i bude prevaren. Kad mjerim robu, mene mjeri sam Bog“).
Palača je sačuvan primjer kako su prije velikog potresa od 1667. godine izgledale dubrovačke građevine. Ona je u potresu ostala neoštećena i to je vjerojatno spasilo Republiku – mogli su se unatoč razaranjima nastaviti svi državni poslovi, a i dubrovačke veličanstvene zidine su većim dijelom ostale stajati. Naime poslije razornog potresa nestale su ranije gotičke i renesansne palače, a grad se obnavljao na način da su se gradile gotovo stroge i relativno skromne barokne kuće. Stoga je Sponza sačuvana građevina koja svjedoči kako je nekad izgledao grad. Dubrovački arhiv jedan je od najvažnijih povijesnih arhiva u svijetu sa preko 100 tisuća rukopisa. Najranija isprava je iz 1022. godine, a radi se o originalnoj buli pape Benedikta VIII. upućenoj dubrovačkom nadbiskupu.
Dubrovački arhiv priča priču o Republici i njezinim zakonima, njezinoj upravi. Sačuvani su svi zapisi vijeća Republike, popisi brodova, oporuke itd. Tako je Dubrovačka Republika tipična aristokratska republika što znači kako je politička moć u rukama vlastele. U 16. stoljeću ovaj sloj ima oko 1500 članova. „Dobri građani“ su drugi sloj uz vlastelu – to su uglavnom bogati trgovci, oni žive luksuzno, ali se ne mogu kandidirati na političke funkcije, a najširi treći sloj su pučani. Pučani su obrtnici, sitni trgovci, mornari i ratari… U 16. stoljeću Republika ima 4.000 pomoraca kojima je zakonom zabranjeno ukrcavanje na strane brodove. Interesantno je kako je zakon ograničavao odlazak seljaka u pomorce kako ne bi došlo do zapuštanja poljoprivrede. Po dubrovačkom Statutu (1272.), svaki brod koji je (do)plovio iz Bizanta smio je donijeti pola kvinkvija (pola vjedra – oko 10,5 litara) vina po mornaru i dijelu broda, a ostatak se morao proliti, što je korisna zaštita vlastite proizvodnje i trgovine vina. U Dubrovniku je postojao posebni Pomorski konzulat koji je vodio zapise i preslušavanja o pomorskim nezgodama, pa je tako ostalo zabilježeno 1.000 “službenih” (jer ih je vjerojatno bilo više) havarija od 1629. do 1811. godine na (širem) dubrovačkom području. Svi ti spisi čuvaju se u Arhivu.
Dubrovnik naravno ima svoju brodogradnju, a u 16. stoljeću ima oko 180 velikih brodova. Zavirimo li još malo u arhiv saznat ćemo da je Republika u 18. stoljeću imala 80 diplomatskih predstavništva diljem svijeta, a flota joj je brojila 673 jedrenjaka, od kojih 230 je bilo prekooceanskih. Brojke govore same za sebe. Dubrovačka Republika je jedna od prvih zemalja koja je priznala novostvorene Sjedinjene Američke Države. Više o brodovima i pomorstvu se može doznati, ne samo doznati nego i golim okom vidjeti u Pomorskom muzeju smještenom u srednjovjekovnoj Tvrđavi sveti Ivan koja je štitila ulaz u gradsku luku.
Vraćam se rječima s početka čarolija Dubrovnika – sva ljudska društveno-politička postignuća kroz noviju povijest naći ćete tu u nekadašnjoj Dubrovačkoj Republici. Nisu to samo zidine, palače, građevine – to imaju i drugi drevni gradovi. Dubrovnik – to je svo nasljeđe koje je ostavila Republika nemoguće pobrojati u jednom ovakvom tekstu. Napredna i uspješna Republika, a njezino nasljeđe je i naše hrvatsko nasljeđe. Kako da nas se pouči rečenica koji su sami Dubrovčani govorili kroz stoljeća, parafraziram kako „pravda rađa slogu i njeguje mir“ te da je „Dubrovnik utvrđen zakonima kao i zidinama“.
Završavam tekst ovom rečenicom koja je i poruka nama: „Dubrovnik je utvrđen svojim zakonima isto tako kao svojim zidovima“.
