VUK SAMOTNJAK

piše: Nataša Pecić Janković
Mirne su ulice ovoga gradića, toliko mirne i tihe da osjećam samo lagani povjetarac koji mrsi moju još usnulu kosu. Na trenutke osjetim vjetar koji kao da prolazi kroz kosti,  i naježim se jer me podsjeti na ulice moga grada i šetnje pored moje rijeke.

Ali, ja šetam uz more, tako duboko i veliko, tako moćno i neukrotivo. Podsjeća me  na snažnog i moćnog vuka samotnjaka koji se trudi ostati dosljedan svojoj samoći. Podsjeća me na tebe koji svu  silu ulažeš u svoju samoću i neovisnost. Ali, ne možeš! Nisi nikada ni mogao jer ovisiš o  silnim barkama koje te lome i ne daju ti mira u tvojoj bahatosti. Lomiš ih i potapaš, a one se iznova pojavljuju i krote tvoje moćne valove koji se pjene i udaraju u još moćnije stijene.

Nisi spreman pomiriti se s tom silom   barki i brodova koji ometaju tvoju nemirnu dušu. Bijes iskaljuješ na nekome tko teško da se može obraniti ili mu je previše stalo do tebe. Tek pred sumrak umoriš se i staneš u svojoj  ljutnji i aroganciji, popiješ dozu radosti i blago se nasmiješ  svojim plavim, usamljenim i nesretnim očima. Možda nisu usamljene, ali ja ih tako vidim! Možda nisu nesretne, ali ja ih tako osjećam! Zagledam se tako u taj bezdan morski i zamislim tebe, vuka samotnjaka koji se trudi biti prisutan u svakom mome pogledu, razmišljanju, navici…

Nisam te uspjela zaboraviti, nisam… Znaš! Puno toga se okreće oko tebe. Ti nisi  svjestan tvoje sile koja me pokreće, tvoga nemirnog pozitivnog duha koji me nemilice podsjeća na prošle i lijepe trenutke koji se nikada vratiti neće.

Duh toga nemirnog mora  razbija svoju sreću o obalu i zaboravlja… Pokušava zaboraviti, pa udara o obalu dok mu ponestane snage da se bori s čvrstom i neslomljivom stijenom. Vuk si koji se odvaja od svoga čopora, koji te pokušava bezuspješno slijediti  jer  za njih si presamostalan i tajnovit.

Samo ponekad u noći čujem  bolno zavijanje kao urlike čovjeka  kojega bol guši… I tada, u suton  umukne sve: i ti, i ja, i more, i brodovi, i noć, i vuk.

Znaš li da vukovi umiru sami? Znaš li da u suton završava sve?

Možeš mi zabraniti da te  spominjem, ali ne možeš narediti mojim mislima da te ne sanjaju. Boli tvoj urlik, ali još više me bole moje misli u kojima si ti.

Pokušavam zaboraviti, borim se, ali uzalud. Odlutam često, prečesto tamo gdje si ti i zamišljam tvoj lik u tome bezdanu, u toj masi ljudi. Pogledom pratim one koje nalikuju tebi, ali takvog kao ti nema. Ne postoji! Samo ostaju blijede sjene mojih neprospavanih noći u kojima sjedim u samoći.

Nisi ni svjestan što si mi napravio! Digao si  me iz mrtvih i opet vratio natrag. Ne slutiš da te pokušavam zaboraviti. Ali, ne ide!

Borim se sama sa sobom, s prošlošću, sa sadašnjošću. Često ljudi vide sjenu u mojim, kako si mi jednom rekao, tužnim očima.  Vide i pogled što luta negdje u daljinu, pitaju za razlog… a ne znaju da pratim tebe u mislima i branim te od sebe i svojih misli.