Tambouraschen Chor Wellebit je svojom glazbom ispunio srca i hrvatskih i njemačkih prijatelja.
Berlin/ Ima li što ljepše nego li provoditi vrijeme s ljudima koji su nam srcu dragi, čineći ono što nas duhovno ispunjava, obogaćuje i uvijek dodaje još po koju vrijednost više, još poneku dragu uspomenu i doživljaj, donoseći nove prijatelje, nove spoznaje!? Moj svijet je uvijek, od najranijeg djetinjstva bio ispunjen glazbom.
Pronalazila sam ju, ili ona mene, baš svugdje, doma uz bratovu harmoniku, uz crkvene orgulje, u školskom dječjem Zboru 57 djevojčica i dječaka, na Sveučilištu, u Crkvi, u društvima, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, u Njemačkoj… Baš svugdje me pratila.
Prošli tjedan, točnije dane vikenda ispunio mi je Gospel Workshop. Zamislite grupu od 80 ljudi koji se prvi puta vide i odjednom, vođeni znalačkom rukom vrsnih glazbenika iz Danske, proizvode anđeoske zvuke, divni sklad višeglasja. Nezaboravno!
Drugi lijep glazbeni doživljaj ovoga tjedna odigrao se u večernjim satima netom prošloga četvrtka. Naime, četvrtkom uvečer su u Glazbenom konzervatoriju u Bergmannstraße redovite probe tradicijskog pjevanja i foklora Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin. Nema nas puno ali uistinu uživamo u pjesmi i plesu. Poslije ljetnih odmora probe su intenzivirane jer uskoro, točnije od 5. do 9. listopada pjevači i folkloraši ovog udruženja putuju u Italiju, na Internacionalni folklorni festival u Rim, te kod Moliških Hrvata na 7. Susret zajedništva domovinske i iseljene Hrvatske. Tko god je sudjelovao na takvim manifestacijama, pogotovo u drugim državama, zna kako je prije puta još puno posla. Tako se u Begmannstraße sve “praši”, pjeva se i pleše, vježba i priprema sve za put i nastup.
I baš u sred tih priprema, i u istu večer, eto još jednog važnog glazbenog događaja. Tambouraschen Chor Wellebit 1902, taj divni orkestar kojeg poznajem već 20 godina, što i nije puno u njihovoj dugoj povijesti ali je mom srcu vrlo drago, u četvrtak uvečer priredio je tradicionalanu glazbenu večer za hrvatske i njemačke prijatelje.
Uobičajeno, te su večeri kod Wellebita sastavljene iz dva dijela, najprije se pjevaju hrvatske melodije a nakon toga, u drugom bloku, poslije pauze, dođu na red i internacionalni napjevi.
Tijekom dana, primam poruku od voditelja orkestra Horsta Buddea, čuo da imam večernjih obaveza, te predlaže zamjenu dva glazbena bloka, dakle, najprije će svirati internacionalne a onda hrvatske melodije. I sve to zbog toga da i ja, poslije probe folklora hrvatskog udruženja, mogu barem djelomice stići i na glazbenu večer kod Wellebita. Pa, tko se onda ne bi potrudio i stigao na oba događaja. Da barem imam krila!
I uistinu, onako znojne, rumene i tople od plesa, moja plesna kolegica Nada Zovko i ja, izlijećemo u toplu berlinsku noć i brzo, koliko je to automobilu moguće kroz Berlin u večernjim satima, grabimo ka drugom dijelu grada, ka Alt-Tegelu gdje u odvojenom dijelu restorana Zum Kegel, već više decenija vježba, svira i druži se ovaj za nas Hrvate vrlo važan njemački orkestar s tradicijom dugom više od 120 godina koju je započeo, točnije orkestar osnovao Hrvat, jedini Hrvat koji je u njemu ikad i svirao, utemeljitelj Franz Krznar. Donio je prve instrumente i note iz Zagreba, nadjenuo orkestru ime i te davne 1902. godine započeo nešto vrijedno i važno, što se prenosilo s koljena na koljeno i održalo do današnjeg dana – hrvatske melodije smjestile su se u sred Berlina i u sred srca ovih ljudi. I tamo i ostale.
Dakle, zahvaljujući Nadi, stižem na drugi dio glazbene večeri kod Wellebita. Prostorija potpuno ispunjena. Svira 12 članova Wellebita. Nekih dragih lica, nažalost, i nema više uz tamburice, a i jedno novo je tu. Znak kad svirka počinje i završava, rukom daje šef Horst Budde sa svojim basom iz 1902. godine, kojemu je u Wellebitu svojevremeno svirao i otac i brat. U drugom dijelu prostorije skupilo se mješovito ali raspjevano i veselo njemačko-hrvatsko društvo, brojna mi poznata lica, Eva, Günter, Mirjana, Lidija…
Tu je i Đurđa Brozičević, netom stigla iz Hrvatske, vokalna solistica, članica Hrvatske kulturno-umjetničke i sportske zajednice Berlin, iseljenica prve generacije koja je s Wellebitom počela pjevati još osamdesetih godina. Nakon dvogodišnje pauze koju je tužnim događajima i gubitkom drage osobe, izazvao život, evo, iako bez priprema i proba već više spontano, ponovnog glazbenog susreta Đurđe i Wellebita. Tu smo bili i brojni mi da pomognemo pa zdušno zajedno s Đurđom pjevamo “Dalmatinka”, “Crven ti rubac mala”, U ranu zoru”…
U zajedničkoj pjesmi, praćeni Wellebitovom instrumentalom, posebno se ističu i glasovi Mladena Nimca, I. tajnika u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu i supruge mu Renate, koji su s kraja prošle godine bili oduševljeni Wellebitovom glazbenom večeri a Wellebit njihovom posjetom i pjevanjem, što je, nakon nedavnog poziva upućenog na adresu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Njemačkoj, rezultiralo i ovim ponovnim susretom.
Nažalost, Wellebit se nikad nije predstavio publici u Hrvatskoj. Vrijeme nas prestiglo, godine ih sustigle, orkestar se smanjio, putovati im više i nije moguće. No, hrvatska država se njihovom radu, trudu i rezultatima u stvaranju mostova prijateljstva i njegovanju hrvatskog identiteta kroz glazbu, ipak zahvalila darujući nekoliko novih instrumenata, dodjeljujući im Povelju Republike Hrvatske, pozivajući ih u Berlinu na proslave i događaje. Nedavno su koncert održali i u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu.
Tko nije upoznao Wellebit, poslušao glazbu, pogledao stare instrumente i notne bilježnice s bojama hrvatske zastave, progovorio s njima o onima kojih više nema, o godinama i bolestima koje pristižu i pritišću unatoč kojima prsti još strasno prebiru žice tamburice, s njima zapjevao i toplo ih zagrlio, teško može razumjeti taj lijepi osjećaj ugode koji se razvije prigodom ovih glazbenih večeri, u tom malom prostoru u kojemu se miješaju ljudi, jezici, melodije, u kojoj povijest govori sa zida i izlazi iz žica tamburica.
Blaženi oni koji stvaraju i šire glazbu i prijateljstvo, koji navode ljude pjevati i radovati se i koji ruše jezične i bilo koje druge prepreke. Za takve ljude i takve događaje vrijedi, ne prijeći samo s kraja na kraj grada, već i s kraja na kraj svijeta.
