piše: Štefica Vanjek
foto: Zdenko Vanjek
Evo nam se jesen mic, po mic prišuljala.Volim ranu jesen zbog njenih boja, mirisa i slasnih plodova.
Jučer smo bili kod prijatelja, a u njihovom dvorištu grožđe Izabela miriši i mami na zobanje. Istoga trena to me vrati u djetinjsvo, u moje dvorište i tatine brajde.
Nakon podužeg druženja i smijeha, krećući kući, čekala nas je vrećica sočne eko Izabele. Ma, dobili bi puse prijatelji za taj originalan poklon ali, to je za Novu godinu ostavljeno.
Vrativši se kući, utakmica je trajala, i umjesto grickalica muž i ja smazali smo punu zdjelu grožđa.
Moja stara, luda, zaboravna glava kad je u pitanju voće! Zaboravila da sam pred tjedan dana imala napad žući i da sirovo voće ne smijem ni pomirisati, a kamoli pojesti. ´Em ti žutu dunju, sjetim se opasnosti kada se trbuh napuhnuo kao bure tek ubranog grožđa što kipi. Drmnem jednu tabletu i zgibam u krevet, pa šta bude da bude.
Lijepo se spava u jesenskim noćima, ni pretoplo, ni prehladno. Neki bi rekli “najtaman”, tako i meni. Ustanem naspavana kao da sam prespavala zimu kao medo, obavim sve jutarnje ustaljene radnje i mužu najavim da moramo do trgovine.
Obučem svijetle hlače i skužim da je popustila lastika, pa se preobučem u crne. Obavimo kupnju, muža pošaljem kući da ne gunđa da me dugo čeka (kao svaki puta), a ja ostanem u gradu još ponešto obaviti i ići ću pješice kući.
E, ljudi moji, došavši u trgovinu kupiti kozmetiku prvi puta sam osjetila posljedice blagodati jeseni kakve nisam iskusila ni jednom u ovih nakupljeni sedam destljeća.
U želudcu me nešto zašarafi, počne zavijati, tuliti… Maknem se od ljudi da ne pomisle da je negdje požar pa zavijaju vatrogasci, osjećam biti će to Unfal nad Unfalima (rekli bi Nijemci), gori nego da me je benđolom na pješačkom pokupio kakav zgodan macan, jer u trgovini nema wc-a.
Stanem u najudaljeniji kut trgovine i pokušam zatvoriti sve ventile koje znam u nadi da će sve stati, ali svi ventili su popustili kao na starom oltajmeru dihtungi, nekontrolirano se valjaju bobe van, mada stojim na mjestu, i još me grije na toj vrućini.
Priđe gospodin parfemima i tako neutralizira miris mog Karepovca i Jakuševca zajedno, ja zbrišem iz trgovine glavom bez obzira ne kupivši ništa.
„I kud sad, i što sad, luda stara glavo”, razmišljam. U neki lokal nema šanse da uđem s tim mirisom, a kao za vraga i Širjan štrajka pa se ne šire miomirisi gradom od štala da neutralizira moje „blagodati jeseni“. Muža neću zvati jer uneredit ću mu auto, tjedan dana će mi trebati da ga očistim. Put pod noge, pa kući, šta Bog da (´em ti jesen i njene blagodati!).
Bankomat mi je na putu kući, pa bar da nešto obavim. Dogegam se kao patka do bankomata, okrećem se iza sebe da provjerim da ne ostavljam trag po putu kao Ivica i Marica kamenčiće u bajci. Nema nikoga ni blizu. Dok tipkam pin osjetim da netko stoji iza mene,
-„ma ´di ćeš baš sad na bankomat, Bože samo da nije netko poznat, da ga ne zapuhne moj miomiris“. Dobro da u panici, da se što prije maknem od bankomata, nisam ostavila lovu i karticu da se još netko okoristi mojom mukom.
Tražim najkraći put do kuće ali kad je peh onda je peh, ne mogu prečicom jer je dvorište zaključano, moram na Savsku, a tamo kamioni samo šibaju po raskopanoj cesti i dižu oblake prašine kao da voze reli po pustinji. Moje dlačice u nosu ne mogu profiltrirati ta dva kilograma prašine što ulazi u nos pa kihanjem pokušavaju izbaciti prašinu, a meni svaki kihanac urnebes i nešto novo u gaćama, kao da sam pozobala sve Kloštranske vinograde zajedno s Voloderskim. Čini mi se da ide van i ono što sam pred mjesec dana pojela. „Ajme majko kako bi izgledala da sam obukla one svijetle hlače“ prođe mi glavom. Ne znam bi li se smijala ili plakala, jer imam jasnu sliku svog izgleda.
Hodam širom kao da sam jučer rodila. „Samo da se dokopam kuće“ponavljam sebi. Da me netko vidio kako razgovaram sama sa sobom mislio bi da sam prolupala, ne znajući da sam gaće natrpala. Pitam Boga što sam mu skrivila da me tako kaznio i molim ga da nikoga ne sretnem putem do kuće.
Molitve su mi uslišane, nigdje žive duše. Uletim u dvorište i na ulaz, i samo što nosom ne razbijem staklo – vrata zaključana! Sad još u torbetini koja je više slična ciganskom culu nego ženskoj torbi, treba naći ključ. Rujem i psujem sebi u bradu muža jer baš sad je morao otići od kuće, a inače mi je svaki dan za petama sa svojim gunđanjem: “Šta skuhavaš cijeli dan, zašto napa nije uključena”, zašto ovo, zašto ono. Već mi se kosa od “zašto” nakostriješi kao dikobrazu kad god ju netko spomene.
Jedva pronađem ključ u toj rupi bez dna, bacim torbetinu na pod u hodniku i obučena uletim u kadu, slijedi tuširanje mene a i robe. Tek kada sam sve za sobom počistila, a da sam mogla i sebe bi propustila kroz vešmašinu, uhvati me smijeh na posljedice blagodati jeseni ili moje nepromišljene glave.
Bez obzira na žuč i posljedice, Izabelu ću ipak i dalje zobati, ali samo kada tri dana ne moram daleko od wc-a.
