piše: Ruža Zubac-Ištuk
Poželjela mlada koka Graorka da i ona ima svoje potomstvo. Ali, da bi postala mama, morala je naučiti lijepo kvocati i biti sretno zaljubljena u najljepšega i najdražega pijetla, a njoj to nikako nije polazilo za kljunom.
Danima je neprimjetno slušala kako to čine starije koke po bunjištima, promatrala njihovo odvažno šepurenje pred pijetlovima, zavidjela im na rumenijim krestama od njezine, a onda očajna sa svojom nemoći skrivala iza grmova i plakala, plakala…
–Mene ni jedan pijetao ne primjećuje, čak ni bezrepi Kvido – šaputala je. –Kad bi Paunko saznao da sam u njega smrtno zaljubljena, ni nakon tri dana, na sred bunjišta, za svu perad iz sela, ne bi prestao izvoditi predstavu na moj račun.
Dugo je vremena Graorka očajavala, gubila nadu, samopouzdanje i vjeru u ljubav i prijatelje. Sati bezizlaznoga razmišljanja i plača postajali su joj sve teža mora i put ka ponoru nepovrata. Staza do samouništenja više nije bila predugačka.
-Poludjet ću – snebivala je mlada koka ležeći ispod ljeskovog grma. –Sunce, jedina iskro moje nade, pomogni mi da budem sretna i zadovoljna kao moje kolegice.
-Ne očajavaj, Graorko, i ne traži da budeš kao druge, jer tebi nije suđeno da budeš kao one. Tvoja životna crta poprskana je posebnim vrednotama. Što ih prije otkriješ i sama usavršiš, brže ćeš postati zadovoljna sama sobom – šapnu joj žuta zjenica spasa s neba.
Narednih dana Graorka je jutrom rano ustajala odmorna i čila. Puna samopouzdanja odlazila je sa svojim vršnjakinjama u jutarnju šetnju po ledinama i tragala za pokojim zrncem svježe hrane. Ali, što se sunce bliže primicalo zenitu, mlada koka udaljavala se sve više od društva i približavala šumarku iznad sela, potom skrivala u kamene škrape i svakodnevno satima neumorno vježbala lijepo kvocanje. Opasnost od šumskih zvijeri zjapila je iza svake litice, ispod svakoga grmička, klatila u svakoj sjeni i treptaju visokih stabala, ali puna želje i zanosa, Graorka je na sve to zaboravila.
Prvi sati napornih vježbi ne samo da joj ne dadoše priželjkivane rezultate, nego joj donesoše promuklost, a ona tvrd, hrapav i grub glas.
-Sve sam upropastila, sve – snebivala se Graorka. – Ovakav odbojan glas kao moj nemaju čak ni purani. Za moju ludost nitko, tko na sebi ima i jedno pero, ne smije saznati, ali kako je sakriti? Dok otvorim kljun, svi će grohotom podrugljivo zakokodakati gledajući u mene. Šutjeti, danonoćno šutjeti, jedino tako…
Povučena i izgubljena Graorka je počela svako jutro posljednja izlaziti iz kokošinjca, a navečer prva vraćati i lijegati u najdublji kutak zajedničke prostorije. Dok su, tijekom dana, njezine prijateljice čavrljale s pjetlićima i zadirkivale ih, ona je nedaleko od njih čeprkala po travkama i šutjela. Više nije plakala, niti snebivala. I samoj joj se činilo da se polako predaje vremenu i svojoj sudbini.
-Nijema je dovoljna sama sebi – znala ju je često pecnuti Bijelka kad bi netko iz društva upitao zašto se Graorka izdvaja i šuti. Nakon takvih riječi Graorka bi kolegicu oštro udarila pogledom, odmahnula krilom i odšetala dalje.
-Glupača! Napuhana glupača! -durila se Bijelka znajući da ju je vršnjakinja ponizila svojim postupkom pred mladim pjetlićima.
Za uzvrat, ratoborna Bijelka svoju kolegicu ni noću nije ostavljala na miru. Dugo bi se gurkala kroz mnoštvo peradi dok je ne bi pronašla, a onda lijegala pokraj nje. Čim bi društvo zaspalo, a Graorki san počeo varati javu, Bijelka bi joj počela tiho šaputati na uho: „Nijema, zakokotaj, nijema…“
***
Svanulo sunčano proljetno jutro. U cijelom selu sva perad još spava i odmara, samo Graorkini sustanari svi su na nogama. Danas je pred njihovom kućom veliko slavlje. Jučer je stasita, bjelorepa, ljepuškasta Bijelka prvi puta položila jaje prvonošče u gnijezdo. Njezina majka, u čast svoje kćeri, pozvala je na hrpu kukuruza sve dobronamjerne i zainteresirane susjede. Iz pristojnosti i Graorka se pridružila slavlju.
-Dižem glavu prema Suncu u čast svoje kćeri Bijelke – zakokodakala je zdravicu stara golovrata kokoš i prva pijucnula vode iz kamenice pred kokošinjcem.
-Jučer nam moja Bijelka podari prvo jaje, Sunce žarko, ne daj da dugo čekamo i na prve piliće. Paunko i Bijelka bili bi divan par…
Svi nazočni pridružiše se majčinim željama. Zaredaše zdravice. Kad dođe red na Graorku da kolegici nazdravi i poželi sreću s Paunkom, ona se povuče i zamaknu iza kokošinjca.
-Gledajte čudo, prijatelji moji, gledajte… Svi vi sa mnom moju radost dijelite, samo nijema Graorka mi zavidi.
Ove riječi Graorki zakovitlaše razum kao jak olujni vjetar. Srce joj se steže u bolnu grudu i ona zaboravi na svoju zakletvu. Potiskujući bijes, uvrijeđena polako došeta do slavljenice, pruži joj svoje lepezasto krilo i prozbori: „Kolegice Bijelka, želim da dogodine imaš, ne samo sretan brak, nego i veliki nasad pilića. O broju jaja, koja budeš snijela, neka se nadaleko priča…
Čim Graorka započe govor, svi nazočni iznenađeno zanijemiše pa širom otvorenih kljunova slušaše neobično milozvučan glas.
-Odakle nijemici tako milozvučan glas?! – upita Bijelka svoju vršnjakinju ne mogavši sakriti razočaranje i zavist.
Graorka, po običaju, samo odmahnu krilom i odleprša u najbliže grmove.
„Doista, odakle meni tako božanstven glas?“ –pitala je Graorka samu sebe strahujući i radujući se istovremeno, kad se nađe podalje od radoznalih očiju. „Ovo su sigurno moje vrline po kojima se razlikujem od drugih vršnjaka“ – zaključi. „Otkrila sam ih, otkrila! Hvala ti, Sunce žarko, Graorka te neće iznevjeriti, obećavam, obećavam ti…“
Od toga dana Graorka je točno u podne ponovo počela napuštati društvo i kradom odlaziti u gaj. Kući se vraćala s dolaskom sutona, umorna i iscrpljena, ali od svoje nakane nije odustajala. Ljepota njezinoga glasa, od kljuna do kljuna, od kokošinjca do kokošinjca, pronese se cijelim selom i dalje. Pernata publika poče je obožavati i sve više voljeti. Graorka im je ljubav uzvraćala čestim nastupima i tako postajala prava zvijezda pernatoga svijeta.
***
–Propjevala mi jedna kokoš – potuži se domaćica najbližoj susjedi.
–To ne sluti na dobro –zamisli se susjeda. –Sjećam se, tako, jedne godine propjeva jedna pilica u kokošinjcu mije bake, a ona odmah s njom na panj…
–Nisam još sigurna koja pjeva. Moram pripaziti da na panj ne ode nedužna glava – uplašeno odgovori domaćica.
-Da sam na tvome mjestu, ja s tim ne bih duljila! Upozori je susjeda.
Iza susjednog plota šetao je, kljuckao i pogledao koke iz susjedstva šarenorepi Paunko. Susjeda ga nije tjerala jer je znala da ga i njezine koke obožavaju. Čuvši ovaj zastrašujući, praznovjerni razgovor, on zakukurika, zamahnu krilima, preskoči plot i odleprša prema gaju.
–Koji je vrag sad i tebi – prekori ga gazdarica i ode u kuću.
***
–Graorka! Graorka! Gdje se skrivaš, Graorka?! – dozivao je Paunko popularnu pernatu primadonu, zavirujući u svaku škrapu sve dok je nije pronašao.
Sjedeći na jednoj onižoj hrastovoj grani, Palunko se pribra i Graorki ispriča nesvakidašnju priču.
–Ali, ne boj se, Graorko. Ići ću s tobom, ako dopustiš, na kraj svijeta, samo da mi ostaneš živa, a tvoja ljubav prema meni nedotaknuta.
Graorka se na te riječi zamisli, pogleda Paunka pa reče: „Moja upornost i ljepota moga glasa neće izgubiti bitku. Ne bojim se. Sve moje životne radosti bile su kratke, ali zato su mi zadaci i planovi ogromni.“
–Putovanja? Turneje?
–Prije no postanem slavna umjetnica, želim postati dobra i uzorita majka. Jučer sam, tu u obližnjem grmu, sakrila svoje prvo jaje, a to je lijep predznak da mogu imati veliki nasad i puno malih, žućkastih glavica oko sebe.
–Graorko, odavno sam spreman, ako mi dopustiš, da ti pomognem oko gradnje gnijezda.
–Svakako, Paunko, vrijeme je dragocjena neopipljiva stvar, ne gubimo ga uzalud.
*Priča je objavljena u časopisu Modra lasta (Zagreb) i Malim novinama (Sarajevo) 1991.
U priručniku: Željka Živković, Emocije u razvoju, Tempo, Đakovo, 2004.