piše: Joso Špionjak
„O moj sinko, Kraljeviću Marko!
Već je tvoja ostarjela majka,
ne može ti pripravljat’ večere…
…oženi se, moj premili sine…“
Tako govori stara epska pjesma.
Poslušao Marko svoju staru majku.
Otišao u zemlju Bugarsku.
Zaprosio djevojku tamo.
Zbog nje je mnogo nevolja imao.
Pjesma ne govori u kojoj životnoj dobi je kraljević Marko bio.
Ali ja znam točno godine jednog junaka koga je Kupidova (Amorova) strelica iznenada kroz srce probola.
Ta strelica izaziva zaljubljenost kojoj živ čovjek odoljeti ne može.
Radi se o junaku koji se kao maleni dječak rado po drveću penjao.
Jednom prilikom je poderao hlače i prijetila mu je velika kazna.
Vidio to neki šaljìvčina pa dobaci:
„Ostavite dijete na miru.
„Lako je za hlače.
Važno je da curino veselje poderao nije.“
Ali, eto, od veselja dosta dugo ništa ne bijaše.
Oženio se kasnije od ostalih prijatelja.
Poznajem i njegove nevolje koje su nakon toga uslijedile.
Ženidba se zbiva daleko od rodnog kraja.
U stranoj zemlji, Njemačkoj.
Brak je jako bitna zajednica.
Često i komplicirana.
Bude tu svakakvih zgoda i nezgoda.
Neke ostanu u kući, a neke izađu vani pa se prepričavaju generacijama.
Pričali tako, još tamo kad sam ja bio mali, kako se neki čovjek u našem selu razbolio i morao ležati u krevetu.
Dođu žene po onom starom običaju da posjete bolesnika.
I, naravno, da izvide kakva je situacija.
I dok su one sjedile u drugoj sobi, bolesnikova žena će reći:
„Ma nema ništa od njega.
Morala sam ga jutros očistiti..
Došao mu je kraj.“
Čuo je bolesnik te riječi.
Potreslo ga.
Život ga nikada mazio nije.
Zamjerio se nešto jednom prilikom narodnoj vlasti.
Kažu da se toj vlasti prilično lako zamjeralo.
Za kaznu ga ovi bacili u jamu sa krečom.
Bilo je strašno i ponižavajuće proći kroz sve to.
Ali ove riječi njegove vlastite žene su ga duboko u srce ubole.
Zar da cijelo selo zna da se on u krevet uneredio.
Šutio je neko vrijeme, a onda poviče koliko je još snage imao iz svoje bolesničke sobe:
„Nadživit ću ja tebe.
I ti ćes dobro zapamtit što si rekla.“
Nakon kratkog vremena bolest zaista prošla kao rukom odnešena.
Čovjek ustao iz kreveta kao preporođen.
Skinuo je sliku sa zida na kojoj su bili on i žena mu.
Pored poneke svete slike to je najčešće bila jedina slika u kući.
I ujedno dragocjena uspomena.
Otvorio je okvir i škarama skratio ženin lik do ramena.
Potom je vratio sliku na njeno staro, dobro vidljivo mjesto.
Time je podsjetio suprugu na uvredu koju mu je nanijela pred ženama iz sela.
Visok je životni standard njemačkog društva.
Ipak nisu baš sve stvari na pozitivnoj visini.
Namjerio se moj neoženjeni prijatelj na neku brbljavu ženu.
Nije znala njegov maternji jezik.
Međutim, razumije on njen.
Doduše, ne baš sto posto.
Ali vremenom će svakako bolje razumijeti.
Pripovijeda kao navijena.
Zna nekoliko jezika svjetskih.
Radila je ovdje i ondje.
Taman da ti se u glavi zavrti slušajući je.
Ne možeš je ni za uši ni za rep uhvatiti.
Imala je jadna teško djetinjstvo.
Horor je prošla.
Eto, očuh je silovao pa ima i jednu djevojčicu.
„Ovo je neka majstorica“- reći će moja žena nakon prvog susreta.
A znano je da žene donose sud na jasan i precizan način.
Ali sve su to sitnice za zaljubljenog čovjeka.
On sve prepreke prebroditi može.
Organizirano je vjenčanje i veselje.
Uvedeni su u red i zakon.
U sređivanje stana je uložena gotovo cijela ušteđevina.
Četrdeset tisuća njemačkih maraka!
Naravno, mladoženjenih.
Žena tek zatrudnjela ali se obiteljska zajednica povećala i prije porođaja.
Evo na koji način.
Iz štićeničkog doma je stiglo pismo sa objašnjenjem.
Majka više nije samohrana, pa, eto, neka se brine i o preostalih dvoje djece.
Našao se čovjek u neobranom grožđu.
Žao mu siročadi.
Neka ih.
Tko im je ćaća, bolje da i ne pita.
Jednu večer dolazi umoran s posla.
Žena sva neurozna i ljuta.
Kaže mu: „Lako je tebi.“
Gleda ovaj začuđeno i sluša.
„Odeš na posao. Vratiš se i dan ti je prošao“-nastavila je.
„A ja moram o svemu da brinem. O jelu, djeci i vešu.“
I još dobaci: „Od sada ćeš ti da peglaš i čistiš stan.“
Dobro.
Pomoći će koliko može.
Samo da bude mir.
I, gle čuda.
Promijenilo se raspoloženje.
I to za samo nekoliko dana.
Žena ga jednu večer skroz radosno pozdravlja.
Neka milina obuzela ovog umornog čovjeka.
Mogao bi od sreće zaplakati.
Ali kada je saznao pravi razlog, oko ostade ipak suho.
Saopćava mu sva sretna da joj je došao polubrat.
Ostat će koji dan u posjeti.
Prolazili su dani.
Polubratu se očigledno svidjelo u gostima.
Potrajalo bi to gostovanje u nedogled da nije bilo jedne starije susjede.
Zaustavila je našega junaka na ulici.
Rekla mu je u povjerenju o kakvoj se rodbinskoj vezi radi u slučaju polubrata.
U stvari, taj muškarac i njegova žena nisu uopće nikakav rod.
Oko njega se cijeli svijet okrenuo.
Škrte su epske pjesme u kazivanju.
Potrebna je jaka mašta da se dočara cijelo zbivanje.
Bila je već noć.
Na ulici je stajao jedan usamljeni čovjek…