Najveća zajednička mjera i Najmanji zajednički nazivnik.
piše: Milan Rajšić
Nekada davno, davno, kada smo bili mladi, bavili smo se sa sobom i sa svijetom, pokušavajući pronaći našu Najveću zajedničku mjeru i naš Najmanji zajednički nazivnik.
Najveća zajednička mjera nam je bila, završiti kakvu god školu, naučiti dovoljno novoga iz što više “predmeta”, slušati glazbu i plesati do zore, putovati širom svijeta, ponekad i bez pare u poderanom džepu i nadati se…
…da rata ne bude.
Najmanji zajednički nazivnik nam je bio, uživati u životu, biti zadovoljan i sretan…
A danas?
Okrene li se naš prosječni ljudsku život, ovako ili onako, protrese li se ili promućka, prvo ispadne kao zajednički životni nazivnik i kao najveća zajednička mjera: imati, naslijediti, kupovati, trošiti, pa ponovno u istom ili drugačijem poretku: imati, kupovati, imati, trošiti…
Kao i prije pola stoljeća, najmanji zajednički nazivnik i najveća zajednička mjera su kod svih nas jednoobrazni.
Nekadašnji pomoćni glagol BITI, zamijenili smo glagolom IMATI i iz njega proizašlim glagolima svršenima i nesvršenima, radnima ili trpnima, u svakom slučaju egoističnima i posesivnima.
Nekada smo mi htjeli nešto biti, a danas, samo ja hoću to i to imati.
Nažalost, ni ovdje nije kraj nevoljama, jer nam se u život, sve lakše i brže, uvlače i zavlače kao najmanji zajednički nazivnik, ali i kao najveća zajednička mjera: himne, nacionalisti, fašisti, fundamentalisti, vjerski talibanizam, ljudi u uniformama, oružje svih vrsta i razorne moći, rat i ratovi, laž, nesigurnost, strahovi i depresije…
A moglo bi drukčije. Moglo bi da nam sada, kad imamo i kad jesmo, bude najmanji zajedniČki nazivnik BITI ČOVJEK, a neovisno koliko malo ili puno imamo, mogli bi biti, kao najveća zajednička mjera, SRETNI, ZADOVOLJNI, UŽIVATI U ŽIVOTU.
Jednostavna matematika, koja se uči u osnovnoj školi. Pronaći svoj/naš, najmanji zajednički nazivnik, najveću zajedničku mjeru.