piše: Milan Rajšić
Polovicom osamdesetih, vraćajući se s puta po divljem Kurdistanu, zakoračio sam po drugi puta na tlo Republike Cipar, točnije, prostor na koji je pristao brod iz Mersina, grada na jugu Turske, jedinom mogućom vezom sa širom svijeta nepriznatom državom KKTC ili kako bi svatko razumio Kuzey Kıbrıs Türk Cumhuriyeti ili jasno i glasno: Turska republika sjeverni Cipar.
Država koja se kao takva priznaje samo u susjednoj Turskoj.
Tih osamdesetih još se nije moglo ni na koji način prijeći na jug, ili oni s juga nisu mogli na sjever.
Bolje rečeno, mogli su uz nesavladive administrativno birokratske mjere, nekadašnji žitelji Cipra posjetiti rodni kraj ili otići na sahranu.
Teoretski.
Praktično su KKTC posjećivale tisuće bogatih žitelja Velike Britanije i ondašnje Republike Deutschland.
Kupovalo se i prodavalo, šakom i kapom, i svoje i tuđe, svačije i ničije, pa onda kad se sve kupilo i prodalo, donosi se zakon po kojemu se više ne može prodavati posjede stanovnika grčke nacinalnosti.
Zakon stupa na snagu s danom izglasavanja u Parlamentu.
Pun pogodak, jer robe za prodaju ionako nema više, a na vrata za par godina, već kucaju bogati Rusi.
Ma nema problema, sad se Rusima prodaje bespravno kupljeno, ali zasigurno za desetostruku cijenu.
Skoro svi zadovoljni.
A to što se ne može na jug otoka putovati i nije neki veliki problem.
Cipar je postao egzotičan i bogat lijepim slikama, zahvaljujući i ratu u Libanonu, koji se skoro dva desetljeća vodi između Kršćana, Muslimana, Druza, Izraela, Hezbolaha…
Nakon skoro tri tisuće godina i potomci Feničana, stigli na Afroditin otok ljubavi. Podrazumijeva se, riječ je o onima koji imaju otvoren bankarski konto u nekoj od tisuću banaka.
I na jugu (za Kršćane i Maronite), i na sjeveru (za Muslimane, Druze).
Što je to, žrtvovati se osamdeset kilometara brodom preko plavog Sredozemlja i ljuljuškati se u ugodnoj luksuznoj jahti, kad je u pitanju odbrana i zaštita Naroda, Nacije i Države.
U boj, u boj…
I tako dva-de-set godina!
****
Početkom drugoga milenija, točnije 2016. godine, ponovo sam na Cipru. Ovaj puta stižem avionskim letom u državu koja nije još uvijek, ni od koga priznata, ali to velikom kapitalu ne smeta da cijele godine ima otvorenu redovnu avionsku liniju s demokratskim Zapadom
Svi ti letovi u nekim brojkama i šiframa, a i kako bi, kad mi, Vrli demokratski zapadni svijet, ne priznajemo neistinu, nepravdu, osvajanje, miješanje u tuđe stvari.
Države KKTC nema na listi država ovoga svijeta, ali ima stotine tisuća turista koji dolaze na godišnji odmor. Podrazumijeva se, gosti su iz pravih demokratskih država.
Hoteli s četiri i pet zvjezdica, hrana sa šest, a cijene s deset zvjezdica.
Hebes demokraciju, ljudska prava i tamo neko priznavanje.
A kome to treba, dok su stolovi prepuni, saune tople, more uzburkano, sunce upržilo, rakija se toči, viski još i više, a vjerojatno se nađe nešto i za poduvati.
Kud se Vama žuri s tom Demokracijom?
Tko žurio, vrat slomio!
Ma, nije sad vrijeme, upravo počele na otok pristizati jahte i jahtice, s bogatim Muslimanima, ma nema veze Sunitima ili Šiitima i rijetkim, rijetkim Kršćanima.
Rat u Siriji traje skoro desetljeće, pa se i potomci Asiraca, nakon skoro tri milenija, uputili u bankarski turizam na otok boginje ljubavi i ljepote.
Što je to, žrtvovati se, osamdeset kilometara brodom preko plavog Sredozemlja, ljuljuškati se u ugodnoj luksuznoj jahti, kad je u pitanju odbrana i zaštita Naroda, Nacije i Države.
U boj, u boj…
I tako de-set godina!
Država Cipar je još uvijek podijeljena, ali postoji tri četiri granična prelaza.
Napredak je vidljiv, poboljšala se situacija za 400 posto, rekli bi vrli statističari.
****
Prije par dana, stigao sam u još uvijek nepriznatu državu ovoga svijeta.
Napredak je neopisiv. Ima već sedam graničnih prelaza. Čovjek se skroz zbuni, kad treba odlučiti gdje će prekoračiti Zelenu liniju, prepunu bodljikave žice i minskoh polja.
Prevelik je to šok i prevelika odgovornost.
Ako se nastavi ovakovim tempom demokratizirati otok Cipar, granice na otoku i u glavama žitelja, nestati će u godini 2525.
Možda!?
A što se tiče turizma, hvala na pitanju, nakon problema s pandemijom, sad je prazno kao prije četrdeset godina, ali je trpeza još bogatija, rakija i viski još hladniji, saune i turska kupatila jos toplija, sunca ne nedostaje ovdje gdje se sreću Europa, Azija i Afrika. More je čisto i valovito, a vjetar puše dovoljno jako za sva razapeta jedra.
Ovih dana, ovdje na otoku, o politici i demokraciji ni slova.
Sad smo svi udruženi protiv Rusa i latentne opasnosti od komunizma.
Ma, ne baš protiv svih Rusa.
Ovi što su sada na Cipru, a ima ih desetke tisuća i koji su svoju milijunsku sirotinju, kupili od još ubogijih i jadnijih, dobrih Engleza ili Nijemaca, ne bi ni mrava zgazili.
A strah od komunizma i Komunističkog manifesta ionako je postao nadnarodni, nadnacionalni, naddržavni:
Milijunaši svih zemalja, umjesto da nas i dalje lažete, hebete, pozivate u rat, otiđite na otok, gdje se rodila najljepsa, najženstvenija i najljubavnija među ženama. Možda ćete imati više sreće od mene i pronaći svoju ljubav.
Al’, molim Vas, ostavite nas na miru s Vašim ratovima svih vrsta, državnim udarima, nacionaliziranjima i demokratiziranjima.
Afrodito, ljubavi moja!