Kitana Žižić
Što to ne mogu uhvatiti
Što me to samo okrzne
Zagolica znatiželju
I prhne u ništavilo
A cijelim tijelom prođu srsi
Jer imam osjećaj da je to
Nešto prelijepo što vrijedi proživjeti ponovno.
Nisu oćuti, mirisi, ni okusi djetinjstva
Koje prepoznajem po pijedestalima
Na kojima za svaki neprocjenjivi užitak
Na tronu stoji samo pobjednik,
Okrunjen davno u danima nevinosti
Bez konkurencije u svim kasnijim.
Ovo je nešto neopipljivo,
Nedohvatno poznatim čulima,
Možda neko još neotkriveno?
Čekam nestrpljivo da otvorim
vrata u taj još nespoznati raj.
Događa se kadgod ugledam
Neku staru primorsku kuću,
Napuštenu, urušenu, rasušenih škura,
Vrata zabravljenih daskom nepotrebno,
Jer brzo će je narasli korov
Učiniti ionako nevidljivom.
Ne traje ni koliko bljesak munje
Dok ulazim kroz zatvorena vrata,
Zaogrnem se djetinjstvom
I svime što me pratilo
Na putu odrastanja.
Preplavi me neopisivi osjećaj sreće,
Nažalost začas prođe i ostane
Neuhvatljivo.