MOJE RAZGLEDNICE: Zagora – oaza ljepote i mira
piše: Marijana Šundov
Split/ 1. studenoga 2023./ Oko mene tišina prekidana pjevom ptica, uličice omeđene suhozidima, aromatični, mirisi dalmatinskog bilja: mente, kadulje, hajdučke trave, smilja, lavande, koprive… ljepota oblika i boja tisuće predivnih biljki čija imena i znam i ne znam, stabla smreke, drijena, hrasta, graba, bora… kamene kuće, gustirne, a po noći tisuću zvijezda. Ljeti neprekidni zov cvrčaka. To je oaza mira i ljepote nedaleko Splita, kojoj se kao obitelj često vraćamo – u splitskom žargonu prostor zvan Zagora.
Ovo ljeto djelić ljepote i povijesti Zagore podijelili smo s dragim prijateljima Sonjom i Brankom. Njih dvoje žive u Berlinu, a dio godišnjeg odmora proveli su u Hrvatskoj. Zajedno smo obišli ostatke temelja predromaničke crkve u Muću.
Veliki kameni temelji svjedoče kako je to bila velika građevina, veća od sadašnje crkve. Značajna je za hrvatsku povijest jer je 888. godine podigao knez Branimir. Ovaj po mnogo čemu posebni hrvatski vladar koji je vladao od 879. do oko 892. doslovno nam je ostavio arhiv u kamenu. Pronađeno je više kamenih natpisa s njegovim imenom. Onaj, usuđujem se napisati najznačajniji, otkriven u Šopotu kod Benkovca daje nam prvi uklesani spomen hrvatskog imena u povijesti (o. a. prvi pisani trag Hrvata kao naroda je 852., u darovnici kneza Trpimira).
Ovdje u Muću otkopani kameni ulomak s uklesanim Branimirovim imenom izrađen je od vapnenca i sačuvan u dužini od 87 centimetara, visine 27 centimetara i debljine 11 centimetara, a onome tko zna čitati svjedoči kako tadašnja Hrvatska pripada zapadnom kulturnom krugu. Inače ulomak je to grede oltarne pregrade i kako to obično biva na našim prostorima ovaj vrijedni nalaz pronađen je slučajno prilikom građevinskih radova na tadašnjoj crkvi svetog Petra u kolovozu 1871. godine. Tadašnji župnik don Mijo Jerko Granić shvatio je koju vrijednost ima ovaj ulomak. Kronike pišu kako su u čast otkriću zazvonila i crkvena zvona. Već 1872. ulomak je dopremljen u tadašnji zagrebački Narodni muzej (arheološki odjel) na čijem je čelu bio don Šime Ljubić. Današnji Arheološki muzej u Zagrebu, kao sljednik čuva ovaj ulomak, koji je u njegovom fundusu jedan od najvrjednijih muzejskih izložaka.
Inače, ova kamena greda je podijeljena u tri vodoravna polja. Gornje je polje ukrašeno kukama, a srednje prepletom. Ispod ukrasa, u donjem polju smješten je posvetni latinski natpis koji se nastavlja i na donjoj površini grede i glasi:
“… BRANIMIRI ANNORUM CHRISTI SACRA DE VIRG/ine/ CARNE/m/ VT SVMPS/it/ S/acrum/ DCCCLXXX ET VIII VIQUE INDIC/tione/
… U vrijeme gospodara kneza (vladara?) Branimira, 888. godine od kada je Krist uzeo Sveto Tijelo od Svete Djevice i šeste indikcije”.
Spomenik je dvostruko datiran – po vremenu vladanja kneza Branimira te po kršćanskoj eri 888. godinom i VI. indikcijom. Inače indikcije su bili elementi datuma, a sastojale su se od 15 godina te je svaki broj unutar indikcije odgovarao određenoj godini. Indikcije su bile uobičajene kod datiranja u srednjovjekovnoj Europi. Znamo i vrijeme u kojem je ova crkva čiji je zaštitnik sveti Petar bila podignuta – između 25. ožujka i 31. kolovoza 888. Složit ćete se jako brza gradnja, a visoka razina latinskoga jezika, predivna kamena čipka pleterne ornamentike, kao i datiranje, pokazuju kako ovaj spomenik po svim elementima odskače od prosjeka. Značajno je svjedočanstvo pismenosti i klesarskog umijeća na dvoru kneza Branimira. Kakva li je tek bila veličanstvena za ono vrijeme i ovaj prostor ta nekadašnja crkva na čijim temeljima upravo stojimo, mislim.
Gledajući sadašnju crkva svetog Petra, oko koje je groblje, a izvan ograde, kuće i njive, ukratko živo naselje, razmišljam kako su naši stari bili mudri i uporno slijedili svoj put opstanka i vjere. Na ruševinama starih crkava i naselja dizali su nove i tako opstali na ovim prostorima burne povijesti. Doista „Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.“
U vrijeme pronalaska Branimirov ulomak je bio prvi iskopani arheološki spomenik koji je na sebi nosio uklesano ime hrvatskoga vladara. Kao takav dao je poticaj daljnjim istraživanjima arheoloških spomenika te načinima njihovih traženja. Potakao je na dalja istraživanja zaljubljenike hrvatske nacionalne povijesti, bili su to tada uz niz istaknutih dalmatinskih svećenika i povjesničari poput Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Tadije Smičiklasa i Franje Račkog. S pravom se Branimirov natpis smatra kamenom temeljcem hrvatske nacionalne arheologije.
Još jedan datum i natpis ovaj put ne u kamenu nego u spisima vezan je za kneza Branimira i hrvatski nacionalni identitet. Radi se o pismu kneza Branimira papi Ivanu VIII. Naime hrvatski biskup Teodozije iz Nina šalje pismo papi Ivanu VIII. u kojem knez Branimir iskazuje vjernost papi i Rimskoj crkvi. Papa Ivan VIII. primivši pismo od ninskog biskupa dana 21. svibnja 879. godine, služeći svetu misu, blagoslovio je Branimira, hrvatski narod i zemlju. Tako su se Hrvati nakon pro bizantski orijentiranog kneza Zdeslava, Trpimirovog sina, koji je kratko vladao, definitivno priklonili rimskom papi. Pismom od 7. lipnja iste godine Ivan VIII. hvali kneza Branimira nazivajući ga “ljubljenim sinom”. Priznaje ga za zakonitog vladara, a Hrvatsku neovisnom državom sa sjedištem u Ninu. Danas se taj dan obilježava kao Dan hrvatske diplomacije. Treba napomenuti kako su se na ovim prostorima za utjecaj borili Istok i Zapad – Bizant i Rim (kojega se nasljednicima smatraju sljednici franačkog vladara Karla Velikog).
Za Branimirove vladavine uvedeno je hrvatsko bogoslužje u crkvi i proširila se djelatnost Metodovih učenika (sveti Metod proputovao je Hrvatskom 880., na putu za Rim gdje je išao opravdati se papi). Podsjećam sveti Metod bio je kršćanski misionar, koji je zajedno sa svojim bratom Ćirilom (Konstantin) poznat kao apostol Slavena. Značajna za hrvatsku povijest odnosno događaje koji su uslijedili je činjenica kako je ninski biskup Teodozije jedno kratko vrijeme bio splitski biskup, čime su preko crkve odškrinuta vrata za ono što će poslije uspjeti kralju Tomislavu – vladavina hrvatskog vladara nad dalmatinskim antičkim gradovima, tadašnjim civilizacijskim centrima. Nakon hodočašća kneza Branimira u talijansku Akvileju, u kodeksu Evangeliarium Cividalense, koji se čuva u Cividaleu, na marginama napisanim od VIII. do X. stoljeća zapisano je oko 1.500 imena hodočasnika germanskog i slavenskog podrijetla. Kodeks potvrđuje kako su hrvatski kneževi IX. stoljeća prvo Trpimir, a poslije Branimir s članovima svojih obitelji hodočastili u Akvileju. Uz careve Ludovika i Karla Velikoga, te cjelokupnu bugarsku kraljevsku pratnju, nalaze se i njihova imena. Ime kneza Branimira zapisano je, kao i ime njegove žene Maruše (Mariosa cometissa). Tako je kneginja Maruša vladarica odnosno prva hrvatska dama i prva spomenuta u povijesti.
Mislim kako ljudski život čine trenuci, satkan je od sitnica. Satkan je od sjećanja. Isto tako povijest naroda često se otkriva u nekim trenucima, u predmetima poput spomenutih kamenih ulomaka. Slaže se pomalo mozaik satkan od priča, predaja, pisama, kamenih ostataka… Pogotovo to vrijedi za ranu srednjovjekovnu povijest – vrijeme prije raširene pismenosti. Toliko su značajna ta otkrića za nacionalnu svijest kada znamo kako su stoljećima poslije tolike strane vojske prošle ovim našim prostorima, koliko je bilo razaranja i uništavanja. Ipak „tko na tvrdoj stini svoju povijest piše, tome ne može nitko prošlost da izbriše…“
Neću se upuštati u zemljopisne rasprave gdje je točno Dalmatinska zagora. Definitivno je to širi prostor od ovog o kojem trenutno pišem, a predmet ovog putopisa je u zaleđu Splita – nekadašnja starohrvatska županija Zmina. Prostirala se najvjerojatnije od planine Svilaje do Kočinjeg brda te između prostora sadašnjih sela Crivaca i Neorića. Toponim Zmina se prvi put spominje u ispravi kralja Zvonimira 1078.godine i to kao utvrda. S obzirom na građenje crkve u Muću 888. godine za pretpostaviti je postojanje Zmine kao posjeda kneza Branimira jer ne gradi se takva crkva bilo gdje. Zmina se spominje i 1185. u zaključcima splitskog crkvenog sabora kada je određeno da potpada pod jurisdikciju splitskog nadbiskupa.
Ime pak, Muć se prvi put u pisanim izvorima spominje 1528. prilikom popisa Bosanskog sandžakata jer ovim prostorom vladaju tada Osmani. Muć se spominje u darovnici kralja Rudolfa II. 1587. kada ga kralj daruje Faustu Vrančiću. Naravno iz ovih isprava vidi se tko u koje vrijeme ovdje vlada. Od 18. stoljeća nigdje se više u dokumentima ne spominje Zmina nego samo Muć. Po nekim teoretičarima antičko pak ime nekadašnjeg naselja bilo je Andetrium. U Gornjem Muću otkriveni su ostaci rimskih građevina i nadgrobnih spomenika, ali ne zna se je li to doista Andetrium. Zna se kako se nalazio se na rimskoj cesti Via Gabiniama koja je spajala Burnum i Salonu. Kako ništa nije slučajno u imenima svjedoči i činjenica kako kroz Gornji Muć teče potok Zmijavac koji je dao ime nekadašnjoj Zmini. Muć je danas dražesna mala općina, udaljena 20-tak kilometara od Splita, u podnožju Moseća koju čine 17 naselja – sela. Jako je dobro povezana sa Splitom, Drnišom, Sinjem jer kroz Muć ide državna cesta.
Posebna je enigma ovog prostora srednjovjekovno Brečevo. Ne zna se gdje se ovaj utvrđeni srednjovjekovni gradić točno nalazio. U spisima se navodi kao posjed velikaške obitelji Nelipčića. A, spominje se puno puta u ispravama počevši od 1311. godine. Pojedini povjesničari ga smještaju na prostor današnjeg Gradaca (pokraj Drniša), a drugi poput Stjepana Gunjače u zaselak sela Bračevića (navodi se kako je od Brečeva nastalo ime Bračević). Nakon 1487. nema ga u povijesnim spisima te se pretpostavlja kako je razrušen osmanskim osvajanjima. Blizu Bračevića doista postoje brojni srednjovjekovni ostaci koje smo suprug (inače rođen u Bračeviću) i ja obišli. Ono što smo mi vidjeli su ostaci građevina, gomile kamenja i velik kameni križevi. Evo izazova za sadašnje arheologe i zaljubljenike u povijest.
Danas je prostor nekadašnje Zmine odnosno sadašnje općine Muć slabo naseljen. Nekadašnja djeca rođena iza Drugog svjetskog rata išla su u srednje škole i fakultete u veće centre prije svega Split i tamo su ostali živjeti i raditi. Njihovi očevi uglavnom su radili u Splitu i dnevno ili tjedno putovali na posao. Žene su bile s djecom i bavile se poljoprivredom. Odlaskom u mirovinu ova generacija muškaraca vratila se domovima u sela. Tako su sela pogotovo iza Domovinskog rata naseljavali uglavnom stariji ljudi.
U nekim drugim selima koja su bliže Splitu ima mladih obitelji. Sada kada su dostupnija prometna sredstva i brže modernije ceste dosta mladih se odlučuje u Zagori sagraditi dom. S povratkom ljudi, jer ljudi čine sve, ima nade za ovaj kraj prepun ljepote.
Sjećam se dana kada su suprugovi roditelji i njihovi susjedi ovdje živjeli. Mi, napisat ću, koliko to god izgledalo čudno „djeca“ dolazili bismo vikendima sa svojom djecom njihovim unucima. Bila su to obiteljska okupljanja prepuna smijeha i radosti, druženja, priča o starim danima i vremenima. Često se znalo i zapjevati na tradicionalni način – „ojkalicu“. Meni je to u početku bio jako čudan i priznajem pomalo komičan način pjevanja, a tek tekstovi pjesama su mi bili urnebesni. Sada se s nostalgijom sjećamo tih dana. Samo nekoliko ljudi živi za stalno trenutno u selu Bračeviću i to uglavnom umirovljenici.
Često dolazimo do stare kuće, trudimo je očuvati je od urušavanja. Vjerni čuvar je i vinova loza koja ustrajno već desetljećima uz minimalnu pažnju daruje grožđe. Nekada kada dolazimo čini mi se kako nas i dalje tamo čekaju baka i „dida“ kojima su se naša djeca toliko radovala. I oni su se radovali njima. Uvijek se tada sjetim i svojih bake i djeda. Neke stvari mogu se naučiti samo od baka i djedova. Sjetim se nedavnih riječi pape Franje kako su stari ljudi korijeni i sjećanje jednog naroda. Oni su i čuvari tradicije – bogatstva iskustva i znanja. Kažu kako je tradicija zajednici ono što je sjećanje pojedincu. Sada kada pomalo stari i naša generacija i mi postajemo bake i djedovi budimo prenositelji najboljeg od tradicije našeg naroda, mudrosti, iskustva, vjere i ljubavi.