piše: Milan Rajšić
Ako se ikada budem odlučio umirati, a miriše na to, (ako se ikada budemo rastali…), “neka to ne bude u proljeće kad laste dolaze” (pjeva 1966. Ljiljana Petrović…?) i molim neka to bude negdje u Portugalu, a po mogućnosti u prostoru zvanom Algarve, negdje na kraju, nama poznatog? europskog svijeta.
Toplo je ovdje, ugodno duši i tijelu, ukusno nepcu i jeziku, ne boli ništa ni novčarku…
Rijetko gdje na svijetu, sve to se poslaže, po željama slušatelja.
Molim ubuduće, za mene, umiranje u Porugalu, pokrajina Algarve, a mjesto može biti i Faro i Lagos i Albufeira…
Izbor prepuštam onima koji ostaju.
Nema Marije, nedostaje mi, ali ima to i svoje prednosti. Ne moram tražiti restoran u kojem se jede bakalar, njeno i moje omiljeno jelo.
Mogu si ovaj puta dozvoliti luksuz da se ubijem u “cozido”, mojem omiljenom portugalskom jelu.
Ništa nije toliko seljačko, narodno, jednostavno, primitivno, ukusno…, kao on ili ono, vrag ce ga znati.
U veliki lonac, poslaže se kupus, mrkva, krompir, grah, repa, svinjsko meso od svih dijelova svinje, uključujući koze, kozice, nožice i uši, pa se svemu tome dodaju kobasice razne: chorizo, slično našoj kobasici, puno paprike; morchela, krvavica na potugalski način; farinhera, s brašnom i puno masnoće, vezana uz protjerivanje i prekrštavanje muslimana (muslimani koji su odlučili ostati na Pirinejskom poluotoku su morali pokazati političku i religioznu podobnost pravljenjem kobasica, pa su umjesto mesa stavljali brašno i ulje), pa se sve kuha satima, dok mu se duša ne skuha.
Portugalci, skoro da i ne poznaju doručak, ali ručak (a i večeru) propustiti, predstavlja jedan od smrtnih grijeha.
Ručak je ovdje, “točno u podne”. Nema Gary Cooper, ali su svi, bogati i siromašni, siti i gladni, umorni i oni koji ne znaju što je rad, na ručku. Jede se “prata de dias”, koji podrazumijeva i pola litre (crnoga!) vina, ili u novije vrijeme, bocu piva.
Bez straha, brige i strepnje molim.
Nisam (ni ovaj put) došao u Portugal, radi umiranja.
Došao sam kao pravi kršćanin i pravi Srbin, iz tri razloga: U ime oca i sina i duha svetog…
Došao sam zbog hladnoće koja je okupirala Europu u 26 slika, došao sam zbog toga da se sklonim od neizdržive ljubavi te iste Europe, a posebice Njemačke, prema ratu, ratovima, krvi i suzama, došao sam u prvom redu zbog NEPODNOŠLJIVE LAKOĆE ŽIVLJENJA I UŽIVANJA U DIJELU EUROPE, KOJI SE ZOVE PORTUGAL.
Vjetar urla. Prazne limenke od piva, plešu svoj labuđi ples. Kiša lijeva. Spojili se u sivilu oblaka, nebo i zemlja.
Loše vrijeme dolazi s Atlantika i iz Amerike.
A i odakle bi loše dolazilo?
Toplo je, ali…
… kao što stari Indijanac, u filmu Arthura Penna, “Veliki mali čovjek” kaže: …
“...danas nije lijep dan za umiranje!”