Karla Kevo
Zatomili su sreću moje zemlje
Ne pjevaju ptice, ne viču djeca
Oronule su ruke, zemlje svoje željne
Ali, sad oplakuju oči, ono što gleda srce
.
Majke traže sinove,
Srce traži u dušu da se smjesti
Duše lebde po crnilu prljavog tla
A njihova čistina u nebo se uzdiže
Gromoglasni koraci crnih čizama
Stvaraju oblake prašine, dima i bola
Suze na licima okolnih ljudi, slažu mozaik od tuge
Svaka kockica neko ime nosi
Svako ime gromoglasni jecaj, po tom bolni šapat
Vratite mi zemlju moju milu
Vratite mi moja polja, rijeke i doline
Vratite mi dušu djeci i onim malo starijim
Odlazite crne, duboke čizme
Odlazite tmurni oblaci i duboka bol
Godine su prošle kao rukom odnešene
Niknulo je cvijeće, narasla su bića
Osmijeh im na licu, gorčina u srcu
Zaboraviti neće, zaboraviti ne mogu, zaboraviti ne smiju
Hajte dalje crne gromoglasne čizme
Idite dalje od moje izmučene, ali ponosne zemlje
Krvlju natopljeno tlo još diše dušama
Krv još topi zemljin svod i podsjeća da je prošlo
Ali, šalje poruku
Snažnu, s dozom jecaja
Ne zaboravi ni danas, ni sutra
Ovu krv, čitatelju…