Dragan Gortan
o kako smo bili mladi
u to davno proljetno veče’
pod krošnjom rascvale trešnje
slušajući potok gdje veselo teče
.
kad poljubili smo se nježno
stid nam padne na usne
kao latice što padaše snježno
kroz suton što u mrak se zgusne
i tad si požurila kući
pohitavši dolje niz cestu
i učini se da rekla si uzdišući:
”može sutra… na istom mjestu”
i ostadoh sam pod krošnjom
gledajući krijesnice kako se roje
ili umirala je zvijezda za zvijezdom
izgarajući u travi… a s njima i nas dvoje
jedan je anđeo bijeli
krilima zagrlio granje
pjevajući – život se dijeli
na stvarnost i na sanje
i nisam ljubio više nijednu
kao tad tebe ljubavlju prvom,
tog proljeća… sad tako davnog
pod rascvjetalim trešnjinim drvom
o… koliko li samo godova
od tada drvce svom deblu nadoda
da li su više mojih dana ili plodova
pozobale ptice, odnio vjetar i voda
danas me iz moje jeseni
ova pjesma pod trešnju ponese
među golim granama – sjećanja
kao krijesnice žive zvijezde krijese