tekst: Ruža Zubac-Ištuk
Odavno je čovjek želio biti Bog, međutim ljudi su shvatili da bi na Zemlji bilo previše bogova, a za titulu „Ne izusti ime Gospodina Boga svoga uzalud“ trebalo se igrati podmukle sječe glava pa su, u strahu da ne ostanu bez svoje, padali ničice na koljena prigibajući lice zemlji.
Oni koji su ostali uspravno smišljali su nacrte za svoj Edenski vrt u koji će naseliti suvremene Adame i Eve da uzgajaju zmije i mame pohlepno nepromišljene ovozemaljske prolaznike čudesnim jabukama.
Istina, gradili su ih, uređivali i promovirali pali anđeli ne stideći se svoje golotinje duha i tijela – i dobro zarađivali.
Trebali su samo zatvoriti oči pred karakterom, ne doživljavati sebe svojim, ne ići pred zrcalo mudrosti – i to je sve, čista banalnost nasuprot onomu što suvremeni bogovi daju kad je u procijepu njihovo pravo, vlast i ovlast da sami odlučuju hoće li se zvati Bogočovjekom, Čovjekobogom ili Bogom.
Poslije je lako. Čim operu ruke, zaboravit će da su obećali sići među ljude i s njima životariti barem jedan mjesec na minimalcu ili bez plaće godinama.
Pa nisu oni ptice nebeske koje niti siju niti žanju, oni se samo kite tuđim perjem i stvaraju bolju budućnost misleći na dobrobit svakoga čovjeka.
U njihova obećanja samo nevjerni Toma ne vjeruje, a to je njegov problem.
Budući da je Stvoritelj odavno stvorio Nebo i Zemlju, istina pomalo staromodno za današnje kreatore i slikare naive, odlučili su stvarati glinene golubove.
Narod, kao narod, oduvijek je volio pucnjeve u prazno – neće promašiti.
Dobro im je išlo sve dok nije zavladala nestašica podobno kvalitetne gline, koja je kupljena iz sredstava namijenjenih za elementarne nepogode od gladi, rata, grada, potresa, poplava i virusa.
Poučeni iskustvom gradnje Babilonske kule, suvremeni bogovi nisu se dvoumili.
Počeli su oblikovati stvarnost od raznoraznih igara na sreću i natjecanja poput lova na krtice, trčanja staraca uz pomoć savinutog štapa na rukohvatu za one koji ne mogu trčati, prodavanja mačka u zavezanoj vreći, puzanja djece na sagu do ponosnih roditelja, podmetanja kukavičjeg jajeta, pričanja najuvjerljivijih priča bolje od perzijske kraljice Šeherezade caru Šahrijaru…
Natječući se, narod je polako zaboravljao da živi u domovini bez zaposlenja, kruha, duha i pravednoga kralja, ali imao je vitrine pune jeftinih pehara i medalja – i bi zadovoljan i sretan.