piše: Sandra Marelja Muić
Prosinac je tradicionalno doba radosti, darivanja, dobrih djela, iščekivanja, druženja, mjesec Božića. Kod Hrvata ovaj put prosinac ispao samo mjesec druženja tj. zabave.
Nakon što smo od rujna preko listopada i sve u studeni slušali o najavi koncerata Aleksandre Prijović, u prosinac smo ušli slušajući o svih tih pet koncerata ove srpske pjevačice koja je svaki put napunila zagrebačku Arenu. Gotovo pa smo mogli preimenovati godišnje doba po njoj, jer druge teme za hrvatske žućkaste medije da i nije postojalo. U pauzama, kada stvarno nije bilo ništa vezano uz koncerte, bombardiralo nas se adventom i cijenama na adventu.
Prosinac je, naravno, marketinški pogodak jer se ljudi tada žele opustiti i družiti, spremni su potrošiti novce, kupiti kartu, platiti deset eura za slasticu na štandu, makar brojili cente za pecivo do kraja tjedna na poslu. Ono što stvarno čini prosinac, ostaje u brisanom prostoru, kao i to i da bi tada, u biti, najmanje trebali misliti i trošiti na sebe.
Ogoljeni do srži, Hrvatistanci, ti najkatoličkiji katolici s ove strane Ekvatora, predvodnici u marijanskim pobožnostima i marljivi hodočasnici, pa samo misle gdje je koja advent zabava i kako će opaliti selfie iz Arene. Ma, zar je moguće?! A toliko toga na to-do-listi za ispuniti u ovom posljednjem mjesecu godine.
Neovisno kome je uspjelo napuniti Arenu toliko puta zaredom, zbilja je nehumano koliko smo slušali o tome. Srećom, u ovom slučaju, što se radi o pristojnoj mladoj ženi i normalnoj osobi kojoj je svaka publika jednaka i očito jako uživa u svom poslu. No, da su i Rolling Stonesi bili tu i dijelili kuhano vino po tribinama, mediji su stvarno zab(p)rijali ovaj put.
Prvo je bila hajka na ove koji idu na koncert, pa na ove što su išli “kao pratnja” (i to je legendarna izjava svako drugog, da ide “samo kao pratnja”), pa skoro i na nas koji ne idemo. Pa se onda natefteričila još i njena slavna svekrva, pa smo slušali i o njoj i njenim najavljenim Arenama, njenom životu, njenom businessu s čarapama… Sve u svemu, zraka nam je ponestalo. Onda je uslijedila konsternacija oko rasprodanih pet Arena i 555 puta dnevno smo mogli čitati o tome. Dok su se javne osobe mahom suzdržavale komentara, hrvatska estrada je samo blijedo gledala. Šta će i reći, spala knjiga na dva slova, ako im se posreći i disko klub napuniti.
Što nam je onda bio glavni problem sa ovim „godišnjim dobom Prijović“? To što ljudi idu za onim što vole, što ih nije briga odakle je netko i kakvu glazbu nudi, nego za onim što im se sviđa? Što naši pjevači ne pune Arene? Što Aleksandra nije ništa krivo rekla, nego ponudila očigledno i više od zabave, zvala svoje srpske i hrvatske kolege koji su se rado odazvali? Što ne bi možda prošla u Voicu kod vrlog žirija? Ili činjenica da su nam muzeji i kazališta prazni, a komorni koncerti ne vrve posjetiteljima i da su proizvodi (visoke) kulture ovisni o šaci entuzijasta? A, to nam nije Aleksandra kriva, ona je ponudila najbolje što ona radi.
Razbila nam Prija iluziju o Hrvatu koji u jednoj ruci drži Krležine Glembajeve, a u drugoj Mediteranski brevijar dok mu je na noćnom ormariću Biblija, te mu za vrijeme ručka svira simfonijski orkestar u pozadini. Kakav mit se samo raspao! „Mediteran kakav je nekad bio“, odnosno, sto tisuća ljudi koji su pohrlili uživati u srpskom pop folku i svjetlima reflektora, u Aleksandrinim šljokicama i Versace kostimima. Glazba povezuje, nema granica ni predrasuda, u službi je ljudske vrste, a ovdje je izazvala gotovo i sociokulturološki fenomen zbog silnih migracija u smijeru Arene.
A i, hrvatski estradnjaci nemaju za Versace i za tolike reflektore, pa hrlimo po toliko potrebnu dozu sjaja i glamura, praznog blještavila, da izniveliramo svoje male živote onome tko nam to nudi.