Ruža Zubac-Ištuk
Slušala sam harfu u noći –
svirali su mjesečevi prsti,
i nije mi bilo lako ne zaljubiti se
u vrijeme što prolazi kradom
nevidljivo noseći sve moje trenutke
složene na slikarevoj paleti
među bojama od proljeća do jeseni.
Sramežljivo mi je prilazio pjesnik
s kažiprstom na usnama
čudno grleći glatkoću noći
u nesigurnom naručju
i ponudio mi da pjevam tišinu pustinji
u koju se slijevala osobnost jaganjca božjega
slabog na vino s nebeskog oltara.
Bojala sam se da me ne obljubi
među riječima kristalne rose.
Pomicala sam kazaljke mladosti
snagom pogleda slijepog putnika
i molila porođajni plač balade
da zabrani životu otkucati vrijeme
u očima procvale Evine jabuke.
Prije dolaska Noine korablje,
tamo na raskrižju istoka i zapada,
spotaknuo se vjetar
o istrgane mjesečeve zvuke –
prazne su ostale umorne pjesnikove i moje ruke.