piše: Ruža Zubac-Ištuk
Prije svitanja, dok je još cijelo selo spavalo, Mali Grijeh izišao je iz špilje i krenuo u šetnju. Priroda oko njega bila je dobra, nježna mati, a njezino krilo puno umiljate dobrote. Ranoranilac to nije zamijetio jer je njegovo srce bilo hladno poput špilje u kojoj je živio.
Svježina noći odlučila mu je pomoći. Zagrlila ga je vrhovima prstiju i odvela na livadu punu usnuloga cvijeća. Idiličan sklad noći i prirode nije ga oduševio. Očekivao je da će sva ta ljepota kleknuti pred njegovom pojavom, a kada se to nije dogodilo, počeo je pakosno gaziti cvijeće i uživati u tuđoj boli. Premda je to spretno činio, strahovao je da njegova stopala neće uništiti sve ispred sebe prije izlaska sunca, a svjetlosti se bojao više nego pobožna duša pakla. Odlučio je pokositi livadu jednim zamahom, a to je mogao samo ako u rukama bude imao Mjesečev srp. Zla volja odvela ga je do rascvjetanoga bagrema pokraj seoskoga puta.
– Popni me u svoje visine! – mrzovoljno je naredio mladome bagremu.
– Žao mi je, ali ne mogu ti udovoljiti – odgovorilo je krhko stabalce. – Probudit ću usnule ptice u svojoj krošnji. Danima su gradile gnijezda za ptičje potomstvo, zaslužuju malo noćnoga mira.
– Ako ne budem imao zlatni srp u rukama prije dolaska zore, prerezat ću ti žilu kucavicu – ozbiljno je zaprijetio Mali Grijeh bagremovoj smjelosti. – Za dva dana cvat će ti uvenuti i otpasti, a ptice iz krila odletjeti. Mladost će ti se pretvoriti u bezvrijednu smrdljivu trulež od koje i lešinari bježe. Želiš li to?
Kroz bagremov sokotok prošli su bolni trnci, ali nije jauknuo, niti su prestrašeno zatreperile njegove grane. Samo je svojim sitnim lišćem snažnije zagrlio usnule ptice i nježnim mirisom uzvratio poljubac noćnom lahoru.
– Bojiš se smrti – rugao se Mali Grijeh dok se primicao bagremovom stablu.
Baš kad je zamahnuo da grijehom razdvoji krošnju od korijenja, zapuhao je snažan vjetar i otpuhao mališana pod orahovu krošnju.
– Pretvorit ću te u bonacu čim narastem – vrištao je Mali Grijeh bijesno udarajući nogama o tlo. Zbog njegovoga urlikanja sove i šišmiši potražili su skloništa u najbližim dupljama. Vjetar ga nije čuo jer je ponovno postao blagi vjetrić zaljubljen u vlati trave.
Mali Grijeh postajao je sve ogorčeniji dok je gledao ljubav i sklad oko sebe. Nije znao bi li se tomu divio ili sve okrutno ponizio. Unatoč tomu htio se i on zaljubiti, ali nije znao kako i u koga. Povrijeđena taština nije mu dopustila da to sazna. Nemilosrdnom rukom zagospodarila mu je sitnim ramenima i dušom, a drugu ispružila prema pozlaćenome srpu naglašavajući da može biti samo njegov ako se potrudi. Nakon tih riječi Grijehu se učinilo da Mjesečev srp sjedi na vrhu oraha i gospodari nebom.
„Biti gospodar neba prije čovjeka velika je čast koju sebi moram darovati ako želim postati Veliki Grijeh“, razmišljao je.
– Spusti svoja široka ramena da se popnem na tvoju vršiku! – naredio je orahovu stablu. – Želim imati Mjesečev srp, moraš mi ga dati! Hoću gospodariti nebeskim visinama, ti ćeš me popeti do njih!
– Željeti i htjeti ne znači i imati – smješkao mu se granati gorostas osut sićušnim zelenim plodovima.
– Učinit ćeš to ako ne želiš da ti uništim sav ovogodišnji urod još u zametku!
Orah je spustio grane sve do zemlje i Mali Grijeh počeo se nespretno penjati s grane na granu. Ma koliko se trudio skriti strah, orahove grane sve su snažnije podrhtavale pod slabašnim nogama. Kad je stigao nadomak vršike, cijelo se stablo ljuljalo kao da ga je zahvatila nezapamćena oluja. Zemlja i nebo postali su silan vrtlog u sićušnoj Grijehovoj glavi. Osjećao je da propada u ponor iz kojega se nikada ne izlazi.
– Izdrži još korak-dva – hrabrila ga je tvrdoglava sebičnost.
Poslušao je veliku zabludu i stigao do cilja. Evo, samo da ispruži ruke i uzme… O, neee!
Strah je sve zaustavio na riječima jer nije dopustio Malom Grijehu da odvoji ruke od čvrste orahove grane. Zaplakao je.
– Ne plači, nego duboko udahni i pričekaj da ti se tijelo prestane tresti pa pokušaj ponovo – hrabrila ga je brižna pohlepa. – Tako. Dobro je. A sad uzmi ono što ti pripada.
Mali Grijeh ispružio je ruke. I gle čuda! Sjajni Mjesečev srp odskočio mu je ispod prstiju. Eno ga, već je dobrano otplovio otvorenim nebom.
– Uzaludan trud – šaputalo je lišće orošeno mlakim suzama.
– Nije, ako se živ vratim na zemlju – priznao je Grijeh jecajući.
Visoki, mudri jablan iz susjednoga dvorišta stišao je svoje lišće koje je šumorilo kao da noćne nimfe plaču nad postupcima loše odgojenog mališana. Mudrost njegovih godina nije mu dopuštala da ga ostavi na vrhu visokog stabla.
Jablan je savio svoj tanki struk iznad orahove krošnje, omotao vršiku oko Malog Grijeha i polako ga spustio na zemlju.
Čim je dodirnuo tlo, Grijeh je zaboravio na strah, odgurnuo jablanove grane pa potrčao prema pećini.
– Što tako zanimljiv i lijep dječak traži noću sam na ulici? – željela je saznati umiljata krijesnica.
„Zanimljiv i lijep dječak!“ odjeknulo je u srcu Malog Grijeha, a lice mu se blago razvedrilo.
– Ti se sigurno sa mnom šališ, mala krijesnice – rekao je smješkajući se prvi puta u životu – pa ipak bih rado s tobom popričao da imam vremena. Noć samo što se nije ugasila, a ja se, kao i svi grijesi, bojim svjetlosti.
– I mene se bojiš?
– Tebe baš i ne. Sićušnija si i drukčija od svih svjetlosti od kojih sam se skrivao.
– Ja bih ti samo obasjala srce.
– Zašto bih to učinila?
– Da upoznam sjaj tvojih očiju, da osjetim ljubav koju možeš davati, a da ti je nikada ne uzmanjka.
Dok ju je slušao, rumenilo mu je oblijevalo obraščiće, srce raslo. Prvi puta u životu osjetio je sram. Unatoč tomu prepustio se nježnim riječima male krijesnice i bilo mu je ugodno kao nikada dotada. Ali mala krijesnica morala je nakon neprospavane noći na zasluženi počinak.
Sunce je zateklo Mališana na livadi među mirisima poljskoga cvijeća. Srce mu je kucalo tiho i nježno za novi susret s malom krijesnicom.