piše: Slavica Jurčić
“Kuda?“ upita otac Šimuna. „U Ameriku”, odgovara Šimun tiho ocu očekujući njegovu reakciju.
Otac šuti i misli u sebi: „Što taj mladić misli da je tamo raj? I ovako nas je previše.“ Šimun je imao dvanaestero braće i sestara, a kuća puna čeljadi iscrpila je njegovog oca.
Zna Šimun da je potreban roditeljima jer je najstariji. Osjeća da ga obitelj sputava, a njegove ambicije nisu sirotinja nego bijeli svijet.
U zoru je zamotao svoje stvari u majčinu bijelu maramu jer kofera nisu imali i pješice krenuo u Split na brod za Ameriku.
Tri dana je čekao brod kod tetke koja ga je ispratila i mahala mu iz pristaništa. Stalno je mislio na majku i male sestrice, ali nije odustao.
Budući da nije imao mnogo novaca, morao je spavati u potpalublju. Sunce je vidio samo ponekada. Putovanje je bilo teško, ali mlad je i lako je podnio putovanje koje je trajalo dva mjeseca.
Na brodu je upoznao mladića Antu koji je imao strica u Americi. U dva mjeseca postali su dobri prijatelji, te mu je Ante ponudio da s njim ode stricu koji zna jezik i može im naći dobar posao.
Tako je i bilo. Šimun se počeo boriti s novom zemljom i stranim jezikom. Uskoro je poslao majci pismo.
“Draga moja majko! Kako ste mi vi, kako moje male sestrice?
Je li otac uspio prodati Riđana i jesu li se ovce ojanjile? Ja sam na brodu upoznao jednog našeg dečka. Njegov stric nas je zaposlio u zidarskom obrtu. Teško je.
Da samo vidiš kolike su ovdje kuće, kao Biokovo visoke! I koliko različitih ljudi ima, i drugih boja, žutih i crnih.
Nisam gladan ni žedan, ali puno radim. Hvale me.
Šaljem ti dolare pa si kupi novu maramu i sestrama nove haljine.
Je li se Luce Markova udala? Mislim često na nju. Sanjao sam ju više puta.
Reci joj da ću joj pisati.
Falite mi i volim vas puno. Poljubi sestrice i braću i oca pozdravi!
Vaš Šime!”
Majka je plakala i čitala naglas njegovo pismo. Rekla je svima da kleknu i mole, ali tiho i lijepo, nježnim glasom da ih dragi Bog čuje i pomogne Šimunu.
„Čuvaj naše dijete, našega brata da uspije u dalekoj Americi!“
“Mare, idi po Lucu Markovu, reci da ju odmah trebam!” reče majka malom Ivi.
Znala je ona da se dvoje mladih vole i nije željela stati na put njihovoj ljubavi.
Uzela je pero i tintu i počela pisati pismo svome Šimi.
“Milo moje dijete, Šime moj, majčino oko, voli te do neba majka tvoja.
Znam da ti je teško, ali nisi gladan i imaš posla. Trudiš se, mlad si, nećeš majku i oca osramotiti.
Svi smo dobro, sestrice rastu i čekaju kod stola da im ponovno čitam tvoje pismo,
Otac nije prodao Riđana, ovce su se skoro sve ojanjile, a Luce ti poručuje da te voli i čeka tvoje pismo.
Volimo te svi i fališ nam! Piši nam!”
Život ih je rastavio, ali ljubav je vezala jednu obitelj zauvijek.
Za njih nije vrijedila ona izreka: „Daleko od očiju, daleko od srca – tvoja ljubav!“