piše: Marija Juračić
Marin je često osjećao da je Jadran samo malo veća bara koju bi lako mogao preplivati. Uzdužno, s otoka na otok. Često je maštao o tome da posjeduje sve te otoke i njihove hridi, da je gospodar cjelokupnog njihovog življa. Ne bi on bio loš gospodar. Ne bi tlačio ljude i svi bi dobro živjeli pod njegovom vladavinom.
Ljudi bi se bavili turizmom i ribarstvom, svaki veći otok imao bi svoju ambulantu i školu, a uskoro bi na dvije strateške točke dao izgraditi i dvije bolnice za potrebe otočnog stanovništva. Dobra plaća i stan dovela bi na otoke i liječnike pa čak i ponekog stručnjaka. O potrebi izdržavanja vojske i policije nije ni razmišljao iako je svakodnevno na televiziji gledao što dobro naoružane vojne sile mogu učiniti nesretnom stanovništvu.
Marin je napustio studij elektrotehnike na drugoj godini studiranja. Nije mogao sebe zamisliti da šest dana u tjednu radi od 9 do 16 sati, da ima šefove umjesto suradnika, zadatke koje mora izvršavati, da živi od plaće koja ne odgovara ni njegovom poslu, ni njegovoj stručnosti, da neki bogati mamlaz jednostavno kupuje i ne cijeni njegovo znanje.
Radije će ostati u svojoj maloj kamenoj kući s drvenim podovima i škurama koje škripe pri svakom jačem naletu vjetra. Hranit će ga barka od pet metara s kabinom i motorom koju je naslijedio od pokojnih roditelja i ono nekoliko maslina koje ima u svojoj okućnici. Svake godine dolazio bi na otok trgovac koji bi kupovao masline od ljudi koji nisu imali velike maslinike, već mali broj stabala. U zamjenu bi im dao nekoliko boca maslinova ulja. I nikada nije prevario. Ulje je bilo pravo. Mirisalo je samo po ulju i kiselost mu nije prelazila 0,8 posto.
Tog ranog jutra Marin je lovio na mrežu. Izležavao se na provi svoje barke zagledan u daljinu. Osjećao se gospodarom svega što ga je okruživalo. To more i to plavo nebo koje se u njemu ogledalo, sve je to bilo njegovo. Odjednom je osjetio snažan trzaj, toliko jak da se cijela barka zatresla. Pogledao je o čemu se radi. Usred razapete mreže nalazila se prekrasna djevojka. Smiješila se, a duga plava kosa rasula se svuda oko nje.
„Gospe draga“, zavapio je Marin. „Malo ste se previše udaljili od obale, draga gospođice.“
Djevojka ga je pogledala nevinim, plavim pogledom, a smiješak nije nestao s njenog lica.
“A meni se čini, dragi gospodine, da ste se vi malo previše približili obali.“
„Sigurno nisam“, pravdao se Marin, “uvijek se strogo držim propisa. Vi ugrožavate sebe i druge kada tako daleko plivate. Osim toga, kako ste se našli u mojoj mreži?“
„Da ste je bacili pedeset metara dalje, ja se sigurno ne bih našla u njoj“, odvratila je djevojka pomalo prkosno, pomalo vragoljasto.
„Jedva da je Sunce pomolilo svoje lice, a vi već plivate. Zar nije malo prerano za to?“, postavio je Marin pitanje strogo, poput kakva učitelja koji prekorijeva nestašnog učenika.
„Volim ranojutarnja kupanja“, odvratila je djevojka muteći vodu ispod sebe. „U ovo doba ima malo kupača, a more je mirno i čisto. I na ovoj mu dubini možete vidjeti dno.“
„Svu ste mi ribu rastjerali. Sada ću vas morati povesti kući umjesto ulova“, raspoložio se Marin.
„A što bi na to rekla vaša supruga ili djevojka?“ upitala je djevojka radoznalo.
„Nemam takve“, odrezao je Marin kratko. Samo mu se na trenutak pred očima ukazalo Anino lice. Ana je bila njegova bivša djevojka koja ga je ostavila istog trenutka kada je on odlučio ostaviti studij i živjeti na tom otoku, u toj, po njenom mišljenju, primitivnoj, nestimulirajućoj sredini. Nije vjerovala u održivost ljubavi na daljinu i nije željela napustiti pogodnosti velikog grada, ni mogućnosti koje bi joj donijela njena buduća karijera.
„Ti si, Marine, sanjar bez pokrića, a sanjari ne pripadaju ovome svijetu“, rekla mu je tada Ana, ovlaš ga poljubila u obraz i jednostavno otišla.
„Čudi me“, djevojka je prekinula njegove misli, “tako zgodan momak, a nema djevojku.“
Marin se nije dao zbuniti: „Ostajem pri svome. Ulovili ste se u moju mrežu i vodim vas kući kao svoj ulov.“ Nastojao je te riječi izgovoriti mrko kako bi im dao važnost.
Djevojka se zvonko nasmijala. Njezin je smijeh brujao iznad morske površine:
„Danas sam dobre volje pa neću od lovca napraviti lovinu. Pokupite svoj ulov i pođite u miru.“
Više se nije smiješila i Marin je u njezinom glasu prepoznao nešto čudno, prijeteće. Slika mora i male barke na njemu se odjednom izmijenila. Oblak je na trenutak zaklonio Sunce, a more je postalo žućkasto, ljepljivo. Marin je povukao mrežu. Djevojke nije bilo. Umjesto nje u mreži je ležala murina. Izvijala je svoje dugačko zmijoliko tijelo kezeći na njega svoje oštre, opasne zube. Pazeći da ga ne dohvati, Marin je polako spustio mrežu natrag u more puštajući stvorenje da otpliva u slobodu.
Dugo je Marinov pogled bludio morem. Dugo se pitao kuda je nestala djevojka koja mu se bila zaplela u mrežu.