piše: Marija Juračić
Amelija se veselila izletu koji je za svojih petnaestak studenata organizirao stari profesor Biner u sklopu terenske nastave. „Kakvi ćete vi arhitekti biti“, gunđao je, “ako nikada niste vidjeli i doživjeli neko zaista staro zdanje koje i danas odolijeva vremenu, a u kojem su ljudi prije nekoliko stotina godina živjeli, voljeli se, rađali djecu, brinuli se o svakodnevnim problemima…“
Amelija je poštivala starog profesora. Cijenila je tu iskru koja bi mu se pojavila u očima kada bi držao svoja predavanja… koja nikada nisu bila dosadna ni suhoparna. Profesor Biner je posebno volio gotiku i često bi svoje studente vodio do nekog zdanja, koje je za njega predstavljalo vrhunac ljudskog stvaranja. Ovog ih je puta autobus trebao odvesti do stare gotičke utvrde koja se nalazila u šumi, dva sata vožnje udaljena od grada.
Pokraj Amelije sjedila je Hilda, cimerica koja se uz nju često šlepala. Smatrala je svojim svetim pravom oblačenje Amelijine odjeće i zahtijevala od prijateljice da joj piše seminarske radove. „Ti to radiš tako dobro!“ prijetvorno joj se uvlačila, tako da bi njena dobrohotna cimerica na kraju popuštala pred hinjeno usrdnim molbama. Ali sada se usprotivila. Za ovaj izlet Hilda je željela posuditi njenu crnu majicu „koja tako dobro paše gotici“, ali je i Amelija željela obući baš tu istu majicu. I nije se dala. Sada Hilda sjedi tu, pokraj nje u autobusu, namrgođena, zaboravljajući sve dobro koje joj je prijateljica ikada učinila.
„Samo se ti duri“, mislila je Amelija. „Već ćeš mi dojuriti da ti napišem rad o posjetu dvorcu koji će profesor Biner od nas, sigurno, zatražiti.” Osim toga, godila joj je Hildina šutnja. Nije morala odgovarati na njezina infantilna pitanja. Prije dolaska na odredište, profesor ih je upozorio da svoje mobitele koriste mudro i da slikaju detalje o kojima bi kasnije mogli pisati.
Zdanje koje ih je dočekalo usred te neobične šume, u kojoj se crnogorica miješala s listopadnim drvećem, bilo je veličanstveno, moćno. Izgrađeno od sivog kamena, s oštrim tornjevima koji su stremili u nebo, vitkim visokim prozorima, privlačilo je svojim srednjovjekovnim šarmom. Ispred ogromnog ulaza, koji se zatvarao teškim drvenim pločama, dočekao ih je muškarac obučen u naizgled autentičnu uniformu baruna ili grofa, sa iskrenim širokim osmijehom na licu. Ameliji je bilo žao što mu ni profesor ni studenti nisu poklonili nimalo pažnje, već su se rastrčali po sobama zdanja. Sigurno su od njega mogli dobiti mnoštvo korisnih informacija za svoj budući seminarski rad. Pozdravila ga je, a on joj je susretljivo počeo pripovijedati o tajnama dvorca.
Doznala je da je izgrađen 1388. godine kao obrambeno zdanje, ali i kao udobno prebivalište plemića Velizara. „Grof“ ju je vodio kroz udobno uređene sobe, staru biblioteku, pokazivao joj masivni, dobro očuvani tapecirani namještaj i naglasio da su podovi izgrađeni od starog istarskog kamena te da je cijelo zdanje jedna čvrsta kamena cjelina. Amelija je škljocala svojim mobitelem, odlučivši da će slike kasnije pregledati i odabrati najbolje. Posebno ju je impresionirala biblioteka. Bilo je tu knjiga koje su nastajale i bile dopremane tijekom dugog vremena, ali uočila je i nekoliko inkunabula koje su morale biti načinjene prije izuma prvog tiskarskog stroja. Pobožno je prstima dodirnula jednu od njih i zamislila skriptorij u kojem je nastala. Knjiga je imala tristotinjak papirnatih stranica i kožnati omot na kojem su – ukrasnim crvenim slovima – bile utisnute riječi Amor vincit omnia (Ljubav sve pobjeđuje). Bilo je tu i ilustracija. Prikazivale su djevojku vatrene kose kako na grudi privija ljubavno pismo. Nekoliko kasnijih slika prikazivale su je očajnu, zatvorenu u mračnu kulu na vrhu dvorca. I na kraju… prizori ponovno pronađene sreće u naručju mladog viteza.
„Knjiga i slike su nastale ovdje, u ovoj gradini“, informirao je Ameliju njezin vodič, “naručio ju je prvi vlasnik dvorca, nakon što je svoju suprugu onako surovo kaznio.“ Amelija ga je upitno pogledala, a on je nastavio pripovijedati:
“Uobičajeno je da svaki dvorac ima svoju legendu pa je tako ima i naš. Mladi plemić Velizar, vlasnik dvorca, zaljubio se u prekrasnu djevojku Ružicu. Kako mu je ona uzvratila osjećaje, uskoro su se vjenčali. Nekoliko su godina sretno živjeli, a onda je Velizar bio ranjen u nekoj bitci. Liječio ga je doktor – koji ga je i izliječio – ali se, pri tom, zagledao u Ružicu. Kako zloba nikada ne spava, primijetila je to Ružicina rođakinja koja ju je, iz čiste zavisti, proglasila preljubnicom. Jednom prilikom spustila je Ružicinu maramicu u doktorovu torbu. Kada je doktor, nakon previjanja Velizarovih rana, želio otrti znoj sa čela – ništa ne sluteći – obrisao se ukletom maramicom. Velizar je prepoznao izvezeni rupčić svoje žene i to mu je bio dovoljan dokaz da povjeruje zlom jeziku Ružicine rođakinje. Nije želio ubiti čovjeka koji mu je spasio život, ali ga je protjerao s dvora. Ružicu je zatvorio u visoku kulu, u koju je sunčeva svjetlost dolazila samo kroz otvor jedine puškarnice. Dvije godine nije pitao za svoju suprugu. Potpuno ju je prepustio milosti svojih slugu. No, kako ni jednog trenutka nije podlegao čarima fatalne rođakinje, ona se od tuge i grižnje savjesti razboljela pa mu je na samrti priznala svoje zlodjelo. Očajan, Velizar je istoga trena odjurio u visoku kulu zamoliti suprugu za oprost. Zatim je… eto, baš u ovu knjigu, dao upisati svoje duševne patnje i ljubav koju je osjećao prema lažno optuženoj, navodno nevjernoj supruzi.”
Ameliji se priča učinila pomalo bedastom, ali knjiga je bila predivna. Velizar barem nije svoju suprugu dao zazidati u bedeme dvorca, kao neki drugi velemože.
Zahvalila se vodiču na neprocjenjivim informacijama koje joj je prenio i požurila prema autobusu u koji su se već ukrcali ostali studenti.
„Točno na vrijeme, kolegice“, prokomentirao je profesor Biner njezin dolazak, gledajući na brojčanik kuglastog starinskog sata koji mu je visio s pojasa. Tek sada je Amelija primijetila da profesor jako nalikuje čovjeku koji ju je proveo kroz dvorac. Hilda se više nije durila. Očito se sjetila da će trebati nekoga za pisanje seminarskog rada. Budući da je sada Amelija bila ta koja je šutjela, nije mogla izdržati, a da ne primijeti:“ Što misliš, kako bi Biner reagirao kada bih napisala da mi se ovaj izlet nije svidio? Stare, pocrnjele ruševine bez krova i prozora, sve srušeno, kao da je bomba pala na dvorac.“
Misleći da se Hilda izruguje starinskom šarmu građevine, Amelija je primijetila: „I stara, dobro opskrbljena biblioteka. Šteta što ste se razbježali pa niste čuli ljubavnu legendu koja se vezuje uz ovo zdanje.“
„A od koga smo je to trebali čuti?“
„Od vodiča koji vas je čekao, a vi pored njega protutnjaste kao pokraj turskog groblja“, već pomalo iznervirana odvratila je Amelija.
„O čemu ti trubiš?“ upitala je Hilda jednako razdraženo. „Reci odmah, ako mi nećeš napisati seminarski rad, da znam… da se ne oslanjam na tebe.“
„Pusti me da pogledam slike koje sam napravila. O radu ćemo razgovarati kasnije.“
Amelija je na mobitelu potražila netom snimljene fotografije. Nije ih bilo. Umjesto velebnog dvorca redali su se motivi srušenog, u korov i draču zaraslog zdanja… i njezine kolege kako se veru preko porušenih zidina. Nestala je biblioteka, kao i ona rijetka knjiga koja je pričala o ljubavi.
„Zaboga, što mi se dogodilo? Nisam spavala. Bila sam potpuno budna i pri svijesti“, pitala se, nastojeći sakriti svoju zbunjenost, koju su samo povećavale riječi profesora Bidera:
„Vidjeli ste što se događa s dvorcem u kojem nitko ne živi, kojega nitko ne obnavlja i kojega napada zub vremena. No, nisam vam ispričao legendu o plemiću Velizaru i njegovoj ženi Ruži. Nju ćete pokušati sami pronaći, ako je igdje zapisana.“