piše: Stjepan Poljaković
U zadnjem pisanju spomenuh kako zamišljam susret u vječnosti s onima koje sam jednom njegovao.
Na tragu tog razmišljanja odlučih napisati pismo imaginarnom liku. Kroz pismo ću vam objasniti motive pisanja.
Dragi Fritz,
pišem ti pismo koje nikada nećeš pročitati. Poslužit ću se sebično tobom i tebi sličnima da bih sebi i drugima oko sebe osvijestio posao i položaj njegovatelja.
Želio bih ovo upotrijebiti kao nacrt za naš razgovor u nebeskoj domovini. Tješi me spoznaja da ćemo gore doći zdravi i dovoljno savršeni da me ne raspališ krošeom zbog toga što sam te sustavno i dosljedno „mučio“ svakim stupnjem njege. Nemam običaj ostaviti stvari nerazjašnjene, volim ako je moguće objasniti zašto nešto radim pa ću ti tada objasniti svoje postupke.
Pamtim moj prvi radni dan kod tebe. Od prve mi je bilo jasno, neće biti lako ali došao sam na dobro mjesto i to je bila volja Svevišnjeg. Još sam se oporavljao od svoje bolesti i trebao mi je klijent kojega neću morati tegliti, naganjati po dvorištu i slično. Trebao mi je mir i povjerenje onih kod kojih radim.
S Wilmom sam kliknuo na prvu i dobio sam ono što sam tražio. Naš se odnos izgrađivao, od načelnog do punog povjerenja ali uspjeli smo. U ime tvoga zdravlja udružismo snage.
Iskreno, kod vas me zadržala njena ljubav prema tebi.
Često se sjetim onog prvog pogleda punog ljubavi kojim te pogledala kada nas je upoznavala.
Bio si tvrdoglav, sila, ne jednom sam pomislio, ima li sve smisla? Onda bih se sjetio osnovnih postavki. Meni treba posao, tebi treba njegovatelj. I to, ne da se hvalim ali zbog osjetljivosti tvojeg stanja tako je ispalo, njegovatelj koji je iritantno uporan ma koliko se ti otimao i bunio.
Bog ti je dao mudru i jaku ženu. Ženu koja te voli i koja je vjerna onom obećanju: “U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti“. Mnogima će ovo zvučati ofucano, patetično ali ovo je svjedočanstvo. Radili smo rame uz rame, svatko svoj dio posla, pratio sam kako prihvaća tvoje stanje.
Od prvog dana joj je rečeno što bi te moglo snaći kroz vrijeme koje vas je čekalo, na trenutke sam osjećao borbu u njoj. Jedan dio nje se pripremao za rastanak s tobom a drugi dio se trudio da te poštedi svake vrste boli. Pomisao da te gubi plašila ju je a pogled na tebe nemoćnoga nanosio joj je bol s kojim se trebalo nositi.
Trudila se opravdati tvoje ponašanje, pokušavala te je zaštititi. Stjecao sam dojam da se stidjela nekih trenutaka makar nije bilo potrebno, nisi ti kriv što si bolestan, postoje stvari koje se događaju kao posljedica bolesti.
Ja sam se trudio da mi te ne bude previše žao. Nalazio sam argumente za hladnokrvnost, distancu, ma koliko primjećivao svaki tvoj grč, nemir. Nazivao sam te u sebi svakakvim imenima samo da sebe sačuvam od ranjavanja. Ma koliko svjestan bio da su odlasci neminovnost s njima odlazi i djelić naše emocije, a nitko ne voli rasipati svoje osjećaje.
Svi „pametnjakovići“ će nam reći da zadržimo distancu, da budemo profesionalci; da je to samo posao; da ne treba tragati za zahvalnošću ako si za nešto plaćen.
U teoriji je to tako, ali u radu sa živim bićem čije bilo ti kuca pod rukama kad god ga dotakneš, čije suze brišeš a bijes trpiš, stvari su puno kompleksnije.
Iz iskustva znam da se Čovjek teško odriče svoga karaktera a ako se i odrekne, zadnje čega se odriče su loše navike, loše strane karaktera. Iz priče drugih čuo sam da si znao biti tvrdoglav, teško si prihvaćao pomoć drugih, skoro pa samotnjak. Sada si osuđen na pomoć drugih i ti to tvrdoglavo odbijaš. Nisi ti kriv, daleko od toga, ali raditi u takvom ozračju je iscrpljujuće.
Svatko voli naći smisao u onom što radi, imati motiv.
Nama, koji 24 sata, 14 dana bez prekida stojimo u pripravnosti, posao je time teži. S jedne strane osjećaš otpor a s druge strane osjećaš tugu jer voljeni pati. Ponekad imamo osjećaj da te nitko ne razumije ili ne cijeni, nemamo potporu, nema priznanja da ni nama nije lako.
Ja sam se s tobom i za tebe borio da tvoju dragu poštedim ružnih slika. Ako nekoga u tvome stupnju bolesti zapustiš nastaju komplikacije i ružne slike o kojima ne želim javno pisati. Ona je htjela da put vječnosti kreneš iz vaše kuće, ma koliko to za nju bilo bolno.
U ime moje savjesti i vaše ljubavi dao sam sve od sebe da ti bude dobro, da proces odlaska bude dostojanstven i što manje bolan. Tješi me misao da nisi svjestan od čega te spašavamo, shvatit ćeš kada stignemo u nebesku domovinu. Ne pišem ovo da te makar u nebu natjeram na zahvalnost, makar je lijepo čuti. Volio bih da ti i svi koje mi njegujemo shvatite zašto vas „gnjavimo“, inzistiramo na detaljima; kako bi se priča zaokružila a slika bila kompletna.
Što još reći a da ne bude patetično?
Mene osobno tješi misao da ćemo jednom na nebu shvatiti zašto su naši putovi i sudbine bili onakvi kakvi jesu. Vjerujem da sve, svaki život, svaka zapisana sudbina ima smisla, poruku, lekciju.
Tvoja draga odgovore i snagu traži na vašem raskrižju, znaš gdje. Ja to tražim na stranicama Biblije i njome nadahnute literature. Da ponovim, želim vjerovati u ono:
„Amoi seg ma uns wieda“ (jednom ćemo se ponovo sresti). Ostaješ u mojim uspomenama i pričama.
Tvoj S.