piše: Stjepan Poljaković
Koliko često ste bili u restoranima i lokalima s vrhunskim konobarima?
Moj otac je imao kvalifikaciju polukvalificiranog konobara a providnost je htjela da svoje gnijezdo savije u „bakšiš“ naselju. Ostatak grada nas je tako krstio jer su prvi stanovnici toga naselja bili konobari i visokoškolovano ugostiteljsko osoblje uopće.
Imao sam prilike gledati kako obavljaju svoj posao, kakav je „dress-kod“ bio propisan, kakav stav, kakvi pokreti. Iako sluge, poštivali su postulate svoga zanata. Bilo im je jasno da za dobar glas, dobru ocjenu i preporuku, dobar status u poduzeću u kojem rade, moraju čuvati i svoje i dostojanstvo onih koje poslužuju.
Poslužih se konobarima kao primjerom, no to je samo jedan od mnogih oblika služenja.
Svi smo mi na određeni način nečije sluge.
Direktori, predsjednici velikih korporacija, sluge su svojih radnika ma koliko ih ovi dočekivali u špaliru, s unaprijed otvorenim vratima. Njihova služba je da svojim znanjem i umijećem pregovaranja donose profit izu kojega će osoblje dobiti svoje plaće.
Na zadnjoj izobrazbi sreo sam se s pojmom strukturalnog nasilja. Strukture iznad nas (ne)svjesno i manje-više suptilno, vrše nasilje, pritisak nad nama pokušavajući osigurati našu poniznost i vjernost, pokušavajući iz našega rada izvući što veću dobit.
Kako sačuvati svoje dostojanstvo kad ste svjesni da ste žrtva strukturalnog, ako ne nasilja, onda makar pritiska?
Nije li paradoksalno da u vremenu kada na dnevnoj ravni izlaze zakoni koji štite i maslačak na livadi od gaženja, svakog dana preko svih zvučnika i monitora primamo obilje obavijesti o nesrećama, nasilju, vremenskim kataklizmama u najavi ?
Nasilje nad zdravim umom. Svrha svega je držati nas u strahu, nagovoriti nas da se pokorimo, povjerujemo ovome ili onome, kupimo od onog ili nekog drugog. S druge strane, iako se traže rješenja u isto vrijeme se kroz sve provlači poruka da se malo toga može ili isplati poduzeti da bi stvari bile drugačije, bolje.
Kako ustati i ostati prav pred svime što nas stišće?
„Ta ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: “Abba! Oče!“.
Po meni jako važna, gotovo najvažnija spoznaja.
Ma koliko se nekada osjećali obespravljeni i obeshrabreni, postoji utjeha, postoji izlaz.
Imamo šansu ostati prav i dostojanstven, ma koliko te drugi željeli poniziti. Imamo pravo pozvati se na Boga kao Oca, On želi da mi vjerujemo da smo vrijedni i dostojni zvati se njegovom djecom, njegovim slugama, suradnicima. Bog želi da, ma što nas snašlo, vjerujemo da je unatoč svemu, moguće odraditi, ispuniti zadatke koje nam je dao.
Izgraditi stav dostojanstvenog sluge. Biti netko tko je za klijenta, mušteriju spreman napraviti sve što je u našoj moći a pri tome ne ugroziti ni svoje, ni njegovo dostojanstvo. Nakloniti se drugome bez da pri tome unižavate sebe? Vrijedno razmišljanja?
foto/ slika: Nada Vučičić
