KAJ GOD!
piše: Ivek Milčec
Ovih dana njemački politički tjednik FOCUS piše da Sigurnosna hrvatska obavještajna agencija (SOA) ubrzano uništava kompromitirajuće dokumente o bivšem istaknutom djelatniku zloglasne UDBE Josipu Perkoviću, kojega Vrhovni savezni sud u Karlsruheu već dulje vrijeme traži putem Međunarodnog naloga za uhićenje. Na žalost, bezuspješno zbog nekooperativnosti odgovarajućih hrvatskih službi.
Da li će ulaskom u EU naša zemlja po tom pitanju postati kooperativnija ili će i dalje tvrdokorno odbijati zahtjeve njemačkih pravosudnih službi pokazat će vrijeme.
Josip Perković je i u slobodnoj Hrvatskoj obnašao visoke obavještane dužnosti i nesumnjivo puno toga zna pa je, možda, i to jedan od razloga za odbijanje njegova izručenja njemačkome pravosuđu.
Ime Josipa Perkovića spominjano je u više navrata u sudskom procesu 2008. u Münchenu protiv hrvatskoga državljanina Krunoslava Pratesa, osuđenog na doživotnu zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića.
Osim Perkovića, njemačke pravosudne vlasti od Hrvatske traže izručenje još šestotice bivših UDBINIH “spitzen” agenata: Zdravka Mustača, Ivana Lasića, Borisa Brnelića, Brunu Smokvinu, Ivana Cetinića i Marina Modrića, koji bi zasigurno mogli puno toga reći o djelovanju zloglasne UDBE na teritoriju Savezne Republike Njemačke.
Stjepan Đureković bio je u jugovladi ministar za energiju i naftu a nakon toga glavni menadžer INE koji je puno znao o privrednom kriminalu u “savršenom” jugomiljeu a kada mu je život bio ugrožen pobjegao je u SR Njemačku u kojoj je odmah, skupa sa svojim sinom, zatražio i dobio politički azil i policijsku zaštitu.
Nakon što je napisao i izdao nekoliko knjiga u kojima razotkriva trulež, kriminal i koruptivnost Titovog represivnog režima, preko noći postao je državni neprijatelj br.1 za čiju je egzekuciju obećana primamljiva novčana nagrada u dolarima, markama, funtama a vjerojatno i dinarima.Visoka “glavarina” postala je pravi mamac za jugošpijune i uhode sumnjivih gastarbajtera, najviše Hrvata, koji su bili najžešći protivnici jugosrpske diktature i strahovlade.
Nekak smo teško prihvaćali istinu, pa čak i danas, da su među nama, kao jugošpjuni djelovali naši sunarodnjaci Hrvati, koji su se obično za šankom busali u “velika” hrvatska prsa i pokazivali razne emigrantske značke i iskaznice ne bi li stekli povjerenje naivnih i dobroćudnih gastarbajtera od kojih su mnogi za vrijeme godišnjih odmora u Domovini bili pozivani na mučne obavijesne razgovore.
Jugošpijuni su se znali vrlo vješto ubaciti u razne emigracijske odbore i bili prisutni u gotovo svim protujugoslavenskim demonstracijama na tlu SR Njemačke i Zapadnog Berlina, nakon kojih su vrlo iscrpno obavještavali UDBINE ispostave o tome tko je bio, tko je što govorio ili nosio hrvatski barjak.
Vrlo često, znali su se predstavljati velikim vjernicima, išli gotovo na sva hodočašća i marljivo bilježili što se pjevalo, govorilo pa čak i molilo. Zbog takvih “revnih” vjernika pojedini svećenici Hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj morali su na obavijesne razgovore u milicijske stanice gdje su nerijetko bili izvrgnuti provokativnim pitanjima i prijetnjama.
Stoga se očekivalo da će nakon uspostave slobodne i demokratske Hrvatske svi “domaći” UDBINI-doušnici, koji su djelovali u Njemačkoj, ali i drugim zemljama, biti sankcionirani prema počinjenoj šteti.
Umjesto da ih se javno prozove, ako su krivi i kazni, oni i dalje “hrvatuju” i drže ruku na srcu kao da nikada nisu nikome učinili ništa na žao. Kaj god!
A ja bih, osobno, tak rado saznal ime i prezime onoga koji me 1984. prijavil BND-u da s grupom “zemljaka” namjeravam kombi pun eksploziva, gurnuti i aktivirati u dvorištu Jugovojne misije u Zapadnom Berlinu!
Zbog te anonimne, ali teške prijave bil sam ispitivan u BND središnjici na Tempelhofu. Srećom, istražitelji su bili razumni ljudi i brzo zaključili da je prijava protiv mene zlonamjerna i neutemeljena pa su me, uz ispriku, ali i upozorenje da se čuvam jugošpijuna, pustili na miru.
Hrvati koji žive u Münchenu i okolici redovito se sjete hrvatskih političkih aktivista koji su pali od zločinačke UDBINE ruke a pokopani na Waldfriedhofu. Zbog mnogih ubojstava i zločina u kojima su stradali slobodomisleći Hrvati u SR Njemačkoj naše vlasti trebale bi bez ustručavanja izručiti sve one koji su na bilo koji način bili izravno ili neizravno umiješani u UDBINE egzekucije.
Ako će postupiti drugačije imamo pravo posumnjati u pravnu državu u koju se, paradoksa li, svi zaklinju. Kaj god!