Igor Divković
Hodam,
sokakom,
kratkim
korakom,
malčice
lak,
malčice
mrak.
Taraba,
bršljan,
đurđic,
slak.
Fali,
još,
samo,
crven
mak.
Jak
sam
koliko
mi
je
jak
korijen,
il’
bio
kupus,
il’
bio
bor.
Ispod
bora
sva
druga
flora,
i
rod
i
plod
ljudskog
stvora.
Netko
reče –
Stihija
kreće!
Jeka,
rika,
buka,
huka.
Ako,
u
moje
sokače,
skrene
krdo,
udarit
će
u
tvrdo,
u
tvrdo.