piše: Marija Juračić
Ponovno je zapuhalo. Ispočetka plaho, sramežljivo, kao nećkajući se, a onda je vjetar pokazao snagu.
Tvoja se maglica nad provom zanjihala i učinilo mi se da si uzdahnuo. Plovimo.
Puna sam pitanja, a tebi je do smijeha. Govoriš da je to previše upita za jednu plavušu, da bi me od odgovora mogla zaboljeti glava, da ionako stojim na pragu spoznaje i samo je pitanje trenutka kada će se istine otvoriti preda mnom. Kažeš mi neka uživam u trenutku, neka zabacim udicu. Možda se neki dobar komad ulovi na nju.
Ne znam zašto mi ovaj posljednji savjet djeluje dvoznačno. Dok si imao oblik čovjeka, nikada se nisi šalio tako prikriveno pa je ta blaga ironija možda samo moj umišljaj.
Sjećaš se, govorili smo o vremenu. Ne o ovom atmosferskom, niti onom koje smo podijelili na pravilne odjeljke kako bismo znali kada ustati, kada se otvaraju dućani, stižu vlakovi, polijeću zrakoplovi, nego o onom koje se mjeri trošenjem i urušavanjem svega postojećeg, onome kojem se ništa ne može ugibati, onom vremenu koje se mjeri borama, pukotinama, otpalim ciglama, pocrnjelom kamenju… O onom pravocrtnom kontinuumu kojem korijen sjedi u prošlosti, a koje svojim kretanjem kreće ka budućem. I sada te ja pitam, gdje je nestalo to prošlo koje više u realnom svijetu ne postoji i gdje se skriva to buduće koje će tek stići i koje također ne postoji? Zar je sve što trenutno realno imam ova paluba i naješkana udica koja čeka nekog neopreznog arbuna? Zar je duša čovjeka jedino stjecište svega prošlog i svega budućeg? Je li ona onaj Sveti gral za kojim se traga, a ne shvaća da je tu, u nama, da je osjećamo, da veseli, da boli, da je milujemo i proklinjemo?
Sada moju plavu glavu zbunjuješ tvrdnjom da je vrijeme uvjet svih zbivanja, košuljica koja stvara i razara stvoreno, a sama ne može biti uništena. Previše je to filozofije za mene. Smiješ se i nastavljaš:
„To što sada ti i ja na granici svjetova lješkarimo i čekamo tog arbuna za tvoj stomačić, dokazuje, pod uvjetom da ne misliš da si luda, da vrijeme mijenja stvari, ali ih ne uništava. I kada bi ti sada iz tvoga kuta gledanja mogla vidjeti njegovu sferu, sferu kažem, a ne pravocrtnu liniju, bilo bi ti jasno da ništa nije nestalo. Sve je ukupnost i sve što je bilo, još negdje jest, a mi koji smo otišli, smo i tu i tamo – istovremeno. Ovdje gdje sam ja sada, ne vrijede neki fizikalni zakoni koji vrijede tu gdje ti jesi.“
„Sve mi je to i nevjerojatno i maglovito. Reci mi, imaš li ti sada, kada si mrtav, uvid u srž života? Vidiš li jasno svaku njegovu točku?“
Smiješ se glasno mojoj tvrdnji da si mrtav jer si umro, tako da je galeb, koji je do sada sjedio u tvojoj maglici, uzletio noseći uplašeni krik u visine.
„Ne, malena. Ne vidim. Plovim dalje, ali ne žurim. Čekam te… Vidim samo ovo gdje sam sada i vidim ono gdje si ti. Vidim moju prošlost, samo je na ovom nivou ne moram učiti kako je vi morate. Na ovom su nivou dozvoljena sjećanja na prošle živote.”