piše: Mirela Marasović
Stojim na rubu bazena, u međuvremenu svjesna svog – godinama ispaćenog – živčanog sustava… svjesna svakog sljedećeg koraka, svakog uzdaha i izdaha, svakog pokreta koji će uslijediti čim smirim disanje, čim smirim živčani sustav i odlučim ući u bazen kako bih se dočepala onog ushićenja… onog mira.
Onog osjećaja kad ti adrenalin, noradrenalin i cortisol krenu strujati venama… kad te obuzme neka sila… kad te obuzme hormon stresa, tugo moja godinama na njega navučena…
Vrijeme, ljudi i realnost, postanu nebitni… i nema ništa drugo, više.
Ne postoji.
Tih sljedećih sat vremena kao da su obećanje, oslobođenje i oprost u jednom… kao da se više galaksija spaja u jednu… kao da krene put u neke dubine svemira koji živi samo u meni… i moj vlastiti svijet postaje jedino mjesto gdje jesam i gdje odnedavno tek želim i biti.
Odjednom, više nije ni strašno zaroniti tamo gdje nisi bila spremna uroniti… i samo je tako moguće… i samo to se tih mojih sat vremena osjeća ispravno… i sama sam… potpuno sama i smirena… Mogu napokon podnijeti tišinu… i u njoj se uspijem zadržati. I kad imam dobrih dana uspijem se tamo i zagrliti.
Uzdah… pa pokret… izdah… pa pokret…
Misli se smire, puls se smiri…
U tijelu mi sve utiša ritam i euforija Einaudieve skladbe: Experinence… i osjećam violinu i klavir i ushićenje… i svu dramu, tugu, bol i tragediju… Spoznaju… svaku.
Svaka nenajavljena, svaka bolna, svaka precizna…svaka kao s nakanom… Otvaraju se vrata i kao da si progledala… sve vidiš… sve jasno, a sve boli… I kad jednom tamo zaviriš… sve hoće biti viđeno i sve odjednom shvaćeno… pa navire bez milosti, bez zadrške… I teče more neisplakanih suza i teku za sve generacije prije mene… za sve i jednu kćer, sestru, tetku, mamu, babu, strinu, ujnu iz naraštaja prije mene… I što je najbitnije… za sve i jednu koja će se roditi nakon mene… počevši od mojih vlastitih kćeri… ponajviše zbog njih dvije… a prvenstveno zbog sebe same.
Sebi sam dužna apsoluciju… sebi dužna ozdravljenje… Skrpati sve te svoje rascijepljene dijelove u jednu jedinu cijelinu… tako, da kad jutrom pogledam u ogledalo…v idim što jesam… vidim sve… bez osjećaja da netko ili nešto u meni fali…
Uzdah… pokret… izdah… pokret… smireni otkucaji srca… mir…. i u glavi tišina.
I tako par stotina metara… i već dugo je i buka oko mene izgubila svoju moć… sluh se gasi… vid ne koristi… automatizmi, pokreti… i samo je koža prema vani jedini organ koji ima još funkciju…
Spajam se s vodom, onim strujanjem… koje miluje… Jedina blizina koju mogu podnijeti… odnosi sve i prolazi sve… i sve postaje podnošljivije… I ja sam lakša, mekša, blaža… Sapire sav talog, mulj, oblikuje i tānji kameni oklop koji sam godinama prije nekada usput morala navući preko sebe kako bih podnosila sve udarce… one od surovog života i sve one puste i snažne valove agresije i tuge… Trebala mi je stijena… trebao mi je netko iz ogledala… netko za koga sam mislila da je u nekome drugom… A nije… prokleto nije… I liju mi suze, slijevaju niz lice i ne raspoznajem ih od vode… ne osjećam ništa, a osjećam sve, osjećam cijeli jebeni svemir koji živi u meni… I vidim i onu malu djevojčicu, curicu, djevojku, ženu… i kao da se na čaroban način spajaju u jednu… jednu samo sebi dovoljnu… I sve me boli…boli me odraz u ogledalu i bole stare boli…
Uzdah… pokret… izdah… pokret… Ostala je još jedna minuta… i zadnjim zamahom se dižem od rub bazena i osjećam tijelo koje mi zuji i mišići kako titraju od napora.
Prilazim ležaljci da uzmem ručnik i obrišem lice, popijem vode i u tom trenu mi padaju na pamet stihovi Alekse Šantića… Njega sam satima čitala u gimnaziji dok bi se iz početka skrivala od sviju u knjižnici… Samo bi me razrednik tamo znao naći da me podsjeti da je zvonilo i da kasnim na sat hrvatskog… i to na njegov… Pa mi nježno i uz topao osmijeh uzme tu zbirku pjesama iz ruke, pa ju pogleda:
A gdje Šantića nađe?! …Ili je on našao tebe?!
A, Bože dragi, obožavala sam tog predivnog čovjeka… laka mu crna zemlja… Puno i na svemu mu do neba hvala… a ponajviše, jer je shvaćao…nikad ništa nije pitao, niti je trebao… Pogledao bi me, odmahnuo glavom onako kao u čuđenju i krenuo bi onda citirati te predivne stihove koji tek danas imaju posebno mjesto u mojoj duši.
Moja otadžbina
Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad’ zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.
Ovdje u bolu srca istrzana
Ja nosim kletve svih patnja i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka,
To je krv moja iz mojijeh rana.
U meni cvile duše miliona;
Moj svaki uzdah, svaka suza bona
Njihovim bolom vapije i ište…