A, što bismo bez LJUBAVI, svaki a ne samo današnji dan!
tekst: Sonja Breljak
Jesen je i ja samo što nisam krenula na fakultet. Iz našeg malog grada u drugi, veliki, širih vidika. Treba dovršiti započeti studij novinarstva. Nostalgično gledam grad s prozora roditeljskog stana. Još malo, još koji izlazak, šetnja, dodir. Ti me uobičajeno čekaš ispred zgrade. Znam, šetao si okolo, zagledao izloge, poput mene kad stignem prva.
Šetamo s rukom u ruci, točnije s mojom u tvom džepu kad zahladni. Ta navika nam ostala do danas. Gle, kako se naš slučajni susret i poznanstvo produbilo, osnažilo, postalo toplo, puno iščekivanja. Vrijeme je. Ja idem. I ti odlaziš. Hoću li te čekati, pitala sam. Čekaj, rekao si. I bi tako.
Poslije je bilo jasno oboma kojim ćemo putem. Puno topline, snova, planova, puno smijeha, radosti, susreta u proljeće, ljeto, u jesen i zimu. Tebi je 25 a meni su 23. Godina je 1984. I čini se, cijeli je svijet utkan u našu ljubav, u svim godišnjim dobima nam je toplo. I ništa na svijetu nema tu snagu kao ta zajednička, velika vjera jednog u drugo. O, da, mislili smo kako je život sama bajka, kako je ljubav najljepši dar i kako nama dvoma, zajedno, ništa ne svijetu nije nemoguće. Sjećaš li se…
Nešto me probudilo iz duboka sna. Sanjala sam. Tvoja glava je na jastuku do mene. Bio si umoran i čvrsto spavaš. Ruka ti dodiruje moju. Eh, sjetih se sna iz kojeg se prenuh. Sanjala sam kako šetamo rodnim gradom, u jesen, u proljeće, s rukom u ruci…
Koje su to bile godine, dragi! Da, koje! Kao u kakvom filmu punom preokreta, akcije, premalo romantike, previše opore stvarnosti a opet puno ljubavi.
Proživjesmo zajedno dva života, jedan prije i drugi poslije nesretnog rata, u dvije-tri države, u stranom jeziku, u dva svijeta. Iza nas je toliko toga, četvero malih, danas odraslih ljudi i dva malena slatka izdanka koja na hrvatskom tek progovaraju „baka“ i „dida“.
Godina je 2024. Tebi će s proljeća 65 a meni s jeseni 63. O, kad je sve to proletjelo, kao dlanom o dlan. Pomilovah tvoju zaspalu ruku. Puno je toga prošla, puno radila, uvijek bila oslonac, grlila, štitila. I ti još uvijek svaki puta, baš svaki puta kad šetamo a hladno je, kasna jesen, zima ili rano proljeće, spustiš moju ruku u tvoj džep i tu zajedno, jedna u drugoj ostanu. U tom dodiru ruku cijeli je naš svijet, prošlost i sadašnjost, san i java o kojoj ti pišem. Diši pored mene još dugo, dugo. I ja, pored tebe usnulog, mirno dišem.
…
Pismo je sudjelovalo na ovogodišnjem 11. Natječaju za najljepše ljubavno pismo Čitateljskog kluba Čitafora Sesvete.