piše: Milan Rajšić
Odrastanje i stvaranje Novog čovjeka odvijalo se tek dvadesetak godina nakon najveće nevolje koja je protutnjala Evropom i svijetom. Sve je još smrdilo na Drugi svjetski rat, svuda još krv, suze i znoj. Na sreću krv i suze su skoro iščezli, a ostao je samo znoj.
Bilo je tih dana tanko, skromno, siromašno, al’ dobro. Ma kakvi dobro, odlično. Većina svjetskih sociologa i filozofa mišljenja je da tako dobrog i progresivnog perioda ljudske civilizacije, nikada ni prije ni kasnije nije bilo.
Bila su to luda vremena u kojima su kao na traci promicali: vojni puč u Grčkoj, šestodnevni rat na Bliskom istoku, gušenje Praškog proljeća, prvi protesti protiv vijetnamskog rata, ubistvo Che Guevara, početak studentskih nemira širom Europe, uvođenje 40 sati radnog tjedna, minimalno petnaest dana plaćenog godišnjeg odmora, start televizije u boji, prvo presađivanje srca…
Bili smo mladi, lijepi, jaki.
A onda nam se u živote, pored već poznatih matematika, fizika, povijesti, geografija… ušuljala Nacrtna geometrija, Građevinske konstrukcije, Statika, Vodogradnje, Mostovi, Beton, Drvo, Opeka, Krovišta, Geodezija, Stepeništa…
Uz to su u naše male pubertetske svjetove, u paketu došli brojni novi ljudi – profesori: pedantni Takač, bonvivanski Dusparić, austro-ugarski Suljok, namršteni (al’ vesel) Splavski, tajnoviti Uroić, majstor Kulušić i njegove drvene opeke…
Valjalo je nama preko plivajući, preko velikog, nemirnog, valovitog i dubokog mora.
Ko to sve proguta, a ne poludi, baš i nije normalan, ponekad razmišljamo mi pubertetlije, ondašnji antivakseri. “A što će nam to, ubit će nas, opasno je to za mladog čovjeka, nismo još vidjeli da je to nekome pomoglo…”
Razapeti smo kao lukavi Odisej, između Scila i Haribdi, između zanosnih sirena Puberteta i groznih jednookih Kiklopa. Udaramo desno, davimo se lijevo, padamo, dižemo se. Hormoni nas rasturaju jednako kao i testesteron.
Preteče smo prvih računara i od brojeva poznajemo samo jedinice. Na sreću nema nule.
Roditelji kod kuće proklinju dan kad su se prvi put seksali. Profesori misle da su promašili zanimanje i misle da bi im bilo bolje da su pružni radnici ili smetlari.
A onda se pojavljuje profesorica Mirjana Đurić, klonirana Merlin u koju ne možeš da ne budeš zaljubljen i kojoj češ sve povjerovati. Kratko nakon nje, u naše pubertete stiže i mladi profa Vojin Majstorović, koji nam na sreću drži lekcije iz tri četiri predmeta i s nama po cijeli dan, troši svoj život.
Binomni obrazac i algoritamaki brojevi su nakon nekog vremena prošlost. Već znamo brojati do tri, a ponekad nam se omakne i četvorka. Makar iz Fiskulture.
Obostrano povjerenje je bolje nego s roditeljima. Počinjemo imati snove, planove, počinjemo se voljeti međusobno.
Putujemo. Varaždin, Zagreb, Sarajevo… biciklama na Dravu, pješice na Papuk i Jankovac. Kruna svega je maturalno putovanje. Tri tjedna!!!?? Brzim preko Bosne, Jadran, Dubrovnik, Dubrovačke ljetne igre, Dundo Maroje, koncert Indeksa, pečeni zubatci u restoranu, brojne makarske, neumi, splitovi.
Prisežem pri zdravoj pameti da dok ovo pišem nisam pod utjecajem alkohola niti narkotika.
Slavimo sve što se slaviti može: rođendane, imendane, nove i stare godine, 14. dan proljeća i drugi dan mjeseca u kojemu se majmuni žene.
Bunimo se i protestiramo protiv svih nepravilnosti oko nas. Štrajkamo!? Štrajkamo krajem šezdesetih, za koje neki kažu da nisu smjeli u crkvu, nisu smjeli reći ovo, nisu mogli govoriti hrvatski. Od svojih zahtijeva ne odustajemo, ni kad nam obećavaju kule i gradove. Tražimo još profesora fizike, učestovanje u odlučivanju kod važnih školskih pitanja, ugodniji boravak u školi i još dalje i još više.
Kao i u svakoj dobroj bajci, koja započinje riječima: Bio jednom jedan četvrti građevinski… i ova bajka je nakon četiri godine, išla prema svome kraju.
Proslavili smo maturalno veče, napisali maturalne radove, dobili diplome, zapalili poneku bilježnicu, popili prve veće količine alkohola i bez pozdrava se razišli.
Nitko ili rijetki među nama su tih dana pomislili da ćemo se narednih pet desetljeća sretati kao velika obitelj, koja se okupi kako bi podijelila naslijeđe poslije preminuloga. A mi smo dolazili, kako bi donijeli često u zajedničku kasu lijepih slika i sjećanja. Okupljamo se već decenijama, kako bi s drugima iz razreda uživali u slikama nekadašnjeg lijepog zajedništva, veselja, zadovoljstva, sreće, uspjeha…
Bilo je to, sada je to i bit će to prijateljstvo koje neće ni mol prekinuti. Kada se mi svake pete godine okupimo i sjednemo ponovo u klupe, s nama su i Ivan Jolić, Branko Sajfert, Ivan Budin, Ivica Kelava, Dragan Radanović, Vera Plančak i Željko Bravić, kao i svi profesori, učitelji, asistenti, majstori, čistačice, domari…
A kako ćemo tek slaviti petstotina godina Magičnog misterioznog 4. G.
2471. će brzo.